Lamentiranje o debljini

Studio dramske umjetnosti Etra & Fos film, Zagreb: Eve Ensler, Dobro tijelo, red. Dubravka Crnojević-Carić

• Dobro tijelo Eve Ensler, autorice Vagininih monologa i poznate feministkinje, monološka je lamentacija o vječnom ženskom nezadovoljstvu izgledom vlastita tijela, u konkretnom slučaju zaobljenošću trbuha, što zbog taštine stvara komplekse.
  
  Šarm velikim dijelom pripovjednog teksta autorica temelji na povezanosti i svojevrsnoj intimizaciji sa ženskim dijelom publike. To joj ipak ne uspijeva u dovoljnoj mjeri, budući da su trenuci prepoznavanja rijetki zbog obilježenosti djela prenaglašenom autobiografičnošću i vezanošću za konkretne trenutke iz autoričinog života.
  
  Predstava je autoričin monolog u koji su umetnute dijaloške epizode koje, međutim, ne uspijevaju dramaturški razviti radnju niti stvoriti osobitu scensku napetost tako da naglasak ostaje na pripovjednom, što predstavu čini scenski pasivnom i ritmički tromom. Nedostaje i humora koji bi dinamizirao radnju, a naglasak je na ozbiljnosti koja povremeno prelazi u pretencioznost.
  
  Sanja Vejnović, Mila Elegović i Dubravka Crnojević-Carić ne uspijevaju razigrati tako postavljenu predstavu, zbog čega dolazi i do raspada njezinog unutarnjeg ritma. U interpretaciji glavne glumice Sanje Vejnović nedostaje strasti i energije kojima bi trebala dizati predstavu, ali i koncentracije, na što ukazuju i česte pogreške u izgovaranju teksta. Eva je zbog njezine manjkave interpretacije necjelovit lik, a ishodište svih problema vjerojatno leži i u činjenici da tjelesno nije nimalo nalik ženi koja bi bila nezadovoljna izgledom svojega tijela.
  
  Mila Elegović najbolji je dio glumačkog trija, posebice u scenama u kojima utišava i uozbiljuje glumački izraz. Prilikom prelaska iz uloge u ulogu, ponekad nažalost odluta u tipično joj preglumljivanje. Redateljica Dubravka Crnojević-Carić ima i manju ulogu u predstavi, no dekoncentrirana je na sceni, a u njezinoj se glumi  osjeća i doza nelagode.
  
  Scena, koju potpisuju Les chaussures rouges, vizualno je privlačna i dobrim dijelom funkcionalna. Glavni prostor igre spiralno je postavljeni konopac koji tvori puteljak koji se smanjuje do same jezgre. Taj put postaje mjesto konkretnih i metaforičnih putovanja koja završavaju u centru motivacijskog problema predstave – nezadovoljstvu vlastitim tijelom. Scenski nejasna mreža dijeli prostor igre na autoričinu sadašnjicu i njezinu prošlost, što u predstavi nije dovoljno jasno pojašnjeno, pa glumice iza takve pregrade djeluju tek kao kulise.
  
  Kostimi Zjene Glamočanin vrlo su dobri i funkcionalni te se brzo transformiraju na samoj sceni. Auditivni sloj (Lidija Dokuzović) vrlo je dobro zamišljen i trebao bi obogatiti predstavu sadržajno i kontekstualno. Međutim, u sklopu je same izvedbe preglasan te se, što zbog tehničkih uvjeta, što zbog nepreciznosti majstora tona, vrlo često poklapa s govorom na sceni i pokriva ga te predstavi više šteti no koristi.
  
  Problem predstave Dobro tijelo koji proizlazi iz samog teksta kojemu nedostaje dramskog naboja, elemenata prepoznavanja i humora, u njezinoj realizaciji nije ispravljen te je konačni rezultat slabašna predstava koja samo ponavlja već mnogo puta izgovorenu poruku ženama o tome da trebaju voljeti svoje tijelo bez obzira na pogrešno raspoređene ravnine i krivine. 
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 3. listopada 2009.

Piše: