Demodirani uljez među velikim kazališnim zvjerkama

7. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Compagnia Scimone-Sframeli, Messina, Italija, Spiro Scimone, Kuverta, red. Francesco Sframeli

• Svakogodišnje dovođenje velikih europskih redateljskih zvijezda na zagrebački Festival svjetskog kazališta nije lak posao, posebno u financijskom smislu. Uz velike zvjerke poput Lauwersa, Dodina, Marthalera i Goebbelsa, možda je vodstvu Festivala ove godine jednostavno ponestalo sredstava da domaćoj publici predstavi i petu predstavu vrijednu spomena. Jedino se tako može opravdati demodirana i po svemu prosječna izvedba koju su u Zagrebačkom kazalištu lutaka izveli članovi skupine Scimone – Sframeli, po tekstu Spira Scimonea, a u režiji Francesca Sframelija.
  
  Kuverta je dramolet koji kao da je napisao kakav nadobudni student dramaturgije opčinjen Kafkom, prije jedno tridesetak godina. Svi stotinu puta viđeni stereotipi su tu: ljudi bez imena i identiteta, moć predstavljena kao sebeljublje, apsurdnost zastrašujuće birokracije, represivno vježbanje strogoće iza zatvorenih vrata, orgijastično uživanje u nasilju, uzaludnost borbe pojedinca, ma kojeg god se kafkijanskog motiva sjetili, Spiro Scimone ga je već zapisao. U priči u kojoj anonimni građanin dobija kuvertu zbog koje se mora javiti Predsjedniku, pa čekajući tog Predsjednika u raljama birokracije pristane na figuru žrtve, sve je poznato od prve glumačke replike. Dakako, nije u ovom našem vremenu Guantanama i Abu Ghraiba potreba za kazališnim raskrinkavanjem jezivih pritisaka figura moći manje izražena, dapače. Ali ozbiljnost teme zahtijeva znalačku prilagodbu kazališnom mediju, a nije na odmet i pokoje zrnce originalnosti. U Kuverti smo dobili samo kilavo prežvakavanje priča koje su već nebrojeno puta ispričane na neusporedivo zanimljiviji način.
  
  Kako je Spiro Scimone komad napisao, tako ga, nažalost, Francesco Sframeli i režira. Scena je pusta, tek s jednim čudnim stolcem za predsjednikova tajnika, glavnu figuru naslađujućeg terora, i sasvim malim stolcem, logično, za nevinog građanina. U dubini scene je i zid koji sugerira pohabanu jezu birokratskog središta moći, s otvorom za čovjeka kojeg tajnik tretira kao psa. Taj psetoliki čovjek samo iskušava ljudskost novopridošlog građanina, pa se na kraju ispostavlja da u njegovim rukama leži daleko više moći nego što je na prvi pogled vidljivo. Na kraju, tu je i kuhar koji kuha ukusan gulaš... od mesa zagonetnog porijekla. Od ove pomalo pubertetske osnove u dramaturškom i režijskom smislu ne odstupa se ni u jednom trenutku, pa od uvodne scene sve ide predvidljivim tokom, red usporenog apsurdnog dijaloga, red eksplicitno izražene agresije... sve do izrazito neuvjerljivo izrežiranog finalnog crescenda koji je izveden tako da se moćnici kao vreće krumpira bace na nevinog čovjeka, pripremajući ga najvjerojatnije za još jedan obrok u kuhinji moćnika. Važne teme, aktualni motivi, srednjoškolska realizacija.
  
  Na kraju, treba nažalost spomenuti da se i u glumačkom smislu Scimone i Sframeli nisu kvalitativno odmakli od vlastite dramaturške i redateljske niti vodilje. Pomalo iritantna stilizacija moći Spira Scimonea u ulozi tajnika ne mijenja se s vremenom, njegova agresija u svakom trenutku glumljena je prvoloptaški i neuvjerljivo. Francesco Sframeli nevinu žrtvu glumi uglavnom patetičnim, mučeničkim pogledima upućenim publici, a Salvatore Arena i Gianluca Cesale pojavljuju se u neupečatljivim epizodama bez pravog redateljskog poziva za zapaženiju kreaciju.
  
  Kuverta talijanske skupine Scrimone – Sframeli solidno bi prošla kao manje zahtjevna premijera prosječnog hrvatskog kazališta ili u sklopu osrednjeg studentskog festivala. Postavljanjem u kontekst ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, između Lauwersa i Marthalera, festivalski izbornici učinili su joj medvjeđu uslugu grube i neravnopravne usporedbe s puno jačim igračima. Pa nije sramota imati i samo četiri predstave na festivalu, ako se kao peta može dovesti tek Kuverta.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 25. rujna 2009.

Piše: