Večer kod Jana i njegovih prijatelja

7. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Needcompany, Bruxelles, Belgija, Isabellina soba, red. Jan Lauwers

• 
  Njemački teatrolog Hans Thies Lehmann u knjizi Postdramsko kazalište poglavlje posvećeno Janu Lauwersu naslovljava: Večer kod Jana i njegovih prijatelja, aludirajući na neposrednost i toplu atmosferu koju članovi njegove skupine Needcompany iz Bruxellesa stvaraju u doticaju s publikom. U sklopu ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta zagrebačka je publika uživala u dvije takve večeri, na izvedbama ingeniozne Isabelline sobe, prvog djela Lauwersove trilogije Sad Face Happy Face iz 2004. godine.
  
  Lauwers je umjetnik kojeg se, kao ni Heinera Goebbelsa, ne može smatrati klasičnim kazališnim redateljem. Po školovanju slikar, Lauwers se u radu na predstavama podjednako posvećuje vizualnosti scene, dramskim i plesnim elementima te glazbi. I što je najvažnije, on treba kreativno društvo (he needs company), koje je u članovima svoje skupine zasigurno našao. Isabellina soba nastala je nakon smrti njegova oca, koji je svojim najbližima u nasljedstvo ostavio veliku zbirku antropoloških i etnoloških artefakata, mahom iz Afrike. Kako to sam Lauwers kaže u predstavi, ono što je njegovom ocu bila opsesija, njemu je postao problem, pa je nadahnut tim podsjetnicima na europsku kolonijalnu prošlost osmislio priču koja na specifičan način suprotstavlja intimnu pripovijest jedne žene krvavim turbulencijama dvadesetog stoljeća.
  
  Isabella je slijepa žena koja u pariškom sobičku proživljava duboku starost, sjećajući se svog života i ljudi koji su je okruživali. Ona, kao i Lauwers, ima bogatu etnološku zbirku i okružena tim predmetima govori svoju priču, zajedno sa svim mrtvacima koji su u njenoj glavi, kao i u očima gledatelja, potpuno živi i poletni. Njezin je optimizam zarazan, a ljubav prema životu neuništiva, bez obzira na sve negativnosti velikih društvenih previranja kojima je Isabella bila neposrednim svjedokom. Velika povijest Europe i sasvim mali Isabellin život tako u predstavi koegzistiraju jedan pored drugog, stapajući se u neodoljiv amalgam intimne priče i društvenog konteksta.
  
  Zanimljiv element Lauwersova rada jest njegov složen sustav naracije, kojim karakteristične epske elemente uspijeva kazališno osmisliti na svjež i neočekivan način. Isabellina priča započinje s brehtijanskim uvodom u kojem sam Lauwers predstavlja svoje glumce, objašnjavajući razloge nastanka predstave. Toplu atmosferu, punu očuđujućih humornih momenata i izlazaka iz uloga, njegovi glumci zadržavaju do samoga kraja, a i Lauwers ironičnim komentarima i pogledima odobravanja doprinosi razbarušenom šarmu večeri kod Jana i prijatelja. U maštovitom Lauwersovom storytellingu tako će se naći i mjesta za dvije glumice/plesačice koje tumače dvije polutke Isabellinog mozga, a jedan od izvođača tumačit će i ulogu Isabelline erogene zone, u trenucima kad se sivilo društvenih nedaća zamijeni s malo pulsirajućeg erosa. Scenski pokret i maštovito koreografirane plesne dionice pritom su jednako važne za priču kao i ispripovijedani događaji, a glazbeni brojevi svojom će minuciozno osmišljenom dinamikom na poseban način postati djelom Isabelline priče.
  
  Najveća vrijednost Isabelline sobe ipak je nevjerojatna grupna energija članova Needcompany, koji se u preko dva sata izvedbe sjajno međusobno zabavljaju, istovremeno virtuozno izvršavajući sve zahtjevne glumačke, plesne i pjevačke zadatke. Sidro cijele predstave maestralna je Viviane de Muynck, koja Isabellu igra s toliko uvjerljive opuštenosti, da s tim likom može učiniti što god joj se prohtije. Njezina zen smirenost prijeko je potreban kontrapunkt povremenoj eskalaciji osjećaja ostalih sudionika, a njena spremnost na timski rad, vidljiva u ohrabrujućim pogledima i iskrenom slušanju partnera, ogledan je primjer glumačke kolegijalnosti i osjećaja za mjeru.
  
  Hans Petter Dahl uvjerljivo joj parira kao ljubavnik Alexander, jednako dojmljiv kao mladi ljubomornik i ostarjeli PTSP-ovac. Anneke Bonnema i Benoit Gob sjajni su u pojedinim elementima likova Isabellinih roditelja; ona u ironičnim i otrovnim replikama s ostarjelom Isabellom, on u duhovito koreografiranom plesu Budhanton. Julien Faure izvrstan je u plesački najzahtjevnijoj roli Pustinjskog princa, a nimalo ne zaostaju ni Yumiko Funaya i Sung-Im Her, plesačice koje su u ulogama desne i lijeve polutke mozga zamijenile Tijen Lawton i Louise Peterhoff iz originalne postave. Misha Downey također se odlično snašao kao zamjena za Luddea Hagberga u ulozi pripovjedača i Izabelline erogene zone (uloge koja kao da je osmišljena pod djelovanjem tetrahidrokanabinola). Maarten Seghers, zajedno s već spomenutim Hansom Patterom Fahlom, skladao je i dojmljivu synth-pop glazbu, a uspješno sudjeluje i kao groteskni maloljetni Isabellin ljubavnik/unuk Frank. Treba spomenuti i samog Lauwersa, koji je u autoironičnom belom odelu na sceni da bi pružio podršku, pomogao sa scenskim rekvizitima i, last but not least, dobro se zabavljao s ostatkom ekipe.
  
  Lauwersova i Isabellina soba rijedak je primjer predstave u kojoj se maestralna redateljska vizija bešavno spojila sa začuđujuće intenzivnom grupnom energijom darovitih i inteligentnih izvođača, te je kao takva zasigurno jedno od najkvalitetnijih stranih gostovanja u Hrvatskoj ove godine. Bio sam na večeri kod Jana i njegovih prijatelja, jako sam se dobro zabavio, nadam se da će me pozvati opet.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 23. rujna 2009.

Piše: