Maštovito glumište bez glumaca

7. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Théâtre Vidy, Lausanne, Francuska, Stifterove stvari, red. Heiner Goebbels

• 
  Na pozornici su postavljena tri plitka bazena s vodom, jedan iza drugog, a u pozadini prijeteći stoji nagomilana instalacija s četiri klavira, nekoliko improviziranih perkusionističkih instrumenata i sablasnim granama rijetkih stabala. Iz triju velikih rešetkastih spremnika u bazene ističe voda. Dva scenska radnika kroz veliko sito u tu vodu prosijavaju bijeli prah, zatim odlaze. Nekoliko čudnih glazbala poput primitivne jednožičane gitare i limenih perkusija smješteno je na bočnim rubovima bazena, a cijelu čudnovatu sliku uokviruje složen sustav rasvjete, projekcija i atmosferičnih zvukova. Sve je spremno za početak, čeka se samo ruka glazbenika koja će oživiti sve te instrumente, glumčev glas i statura koja će opravdati silnu tehničku pripremu predstave. Ali ne pojavljuje se nitko...
  
  Stifterove stvari sjajno ilustriraju temeljne postulate teatarske poetike Heinera Goebbelsa, kompozitora i redatelja čiji radovi na originalan i dojmljiv način svjedoče o suvremenom kazališnom odmaku od dramskog. Dehijerarhizacija teatarskog znakovlja po kojoj svjetlo može biti važnije od izgovorene riječi, a odsjaj broša s kostima jednako bitan kao i bilo koji informacijama nabijen dijalog u Stifterovim stvarima dovedena je do jedinog logičnog rješenja. Da bi se ispričala priča, glumačka prisutnost na sceni nije obvezna, dapače, neprisutnošću izvođača gledatelj se suočava s nečim što mu nije poznato, i samim time vrlo uzbudljivo. Uplašena teoretiziranja s kraja dvadesetog stoljeća o redateljskom kazalištu koje je tako svemoćno da sa scene može potjerati i glumca, na taj su način dobila svoju konačnu potvrdu. Što je najgore, u Stifterovim stvarima glumčev izostanak malo je kome zasmetao.
  
  Vlasnik stvari u Goebbelsovoj predstavi je Adalbert Stifter, austrijski pisac i slikar s početka devetnaestog stoljeća, čija djela nikad nisu u većoj mjeri prešla barijeru materinjeg jezika. Stifterov rukopis prepun je temeljitih opisa detalja u prirodi, njegova djela zahtijevaju određeno strpljenje u prihvaćanju činjenice da je jednaka pažnja posvećena opisu leda pod junakovim nogama i onoj važnijoj priči koja se sakrila iza te gomile prekrasne prirode. Čitajući Stiftera na taj način, Goebbels u njegovoj prozi prepoznaje istu onu parataksu znakova i demokratičnost estetskih impulsa koji dopiru do čitatelja, koja je prisutna i u njegovim scenskim djelima. Stifter tako postaje okidač za vizualno-zvučnu poetsku sliku, koja se dodatno usložnjava kompleksnom mrežom citata, od govora Malcolma X preko Williama S. Burroughsa do fragmenata intervjua Jacquesa Chancela s antropologom Claudeom Levy Straussom. Stifterove odlomke i spomenute citate oplemenjuje i zvučna kulisa, u kojoj se etno teme mješaju s Bachom i Goebbelsovom autorskom glazbom koja se putem midi uređaja kompjuterski odašilje na instrumente koji sami sviraju. Čovjek nije prisutan tjelesno, no posljedice njegova postojanja itekako su vidljive, najpotresnije u prizoru kada voda doslovno proključa i zamuti se usijed djelovanja kemijskog spoja, podsjećajući na taj način na izraženu ekologiju kojom zrači Stifterovo nježno zemljoljubno štivo.
  
  Vrlo je duhovita sekvenca intervjua s Levy Straussom, kada on potpuno mirno i uvjereno priznaje da ugodno provedeno vrijeme ne zamišlja u društvu s nekim ljudskim bićem. S mačkom ili psom, to da, ali čovjek... Iako je Goebbelsov tehnicistički i dehumanizirani kazališni mehanizam povremeno hladan i pretjerano distanciran, mora se priznati da je i u kazalištu za promjenu bilo vrlo ugodno umjesto s ljudima družiti se – sa Stifterovim stvarima.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 20. rujna 2009.

Piše: