Klasični teatar u raljama literature

7. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Dramsko kazalište Maly, St. Peterburg, Rusija, Vasilij Grosman, Život i sudbina, red. Lev Dodin

• 
  Dramatizacije velikih romanesknih cjelina postavljene na kazališnu scenu sklizak su teren i za najveće redatelje. Od dijegeze do mimeze, od epskog imperfekta do dramskog prezenta, skrivaju se mnoge zamke zbog kojih se često od književne šume ne vidi kazališno stablo, a likovi na sceni, preopterećeni gustim naslagama značenja, ne uspijevaju uvijek iskoračiti iz literature u teatar. S druge strane, rijetko je što u kazalištu uzbudljivije od kreativnog prijenosa dijegetske susljednosti proze u neposredan šok istovremenosti kazališnog čina. Život i sudbina ruskog redatelja Leva Dodina i Dramskog kazališta Maly iz St. Peterburga lijep je, gotovo ogledni primjer klasične predstave koja zastaje na pola puta: literatura je u njoj dominantna, ali povremeno bljesne i istinska kazališna magija.
  
  Sve je oko Života i sudbine grandiozno, ako ne i pompozno – od naslova, preko proznog predloška do načina pripreme, stila glume i režijske postavke. Grandioznost je u prvom redu upisana u istoimeni roman Vasilija Grossmana, njegov opus magnum koji je, iako spreman za objavljivanje u šezdesetim godinama, na ruskom izašao tek 1988. Život i sudbina tolstojevska je romančina koja širokim potezima oslikava društvenu klimu Drugoga svjetskog rata, pričom o obitelji Viktora Pavloviča Štruma, fizičara židovskog podrijetla koji prolazi put od rasističkog šikaniranja do naklonosti vlasti, koja se rađa u trenutku kada Staljin shvaća kako je Štrum važan čovjek za sovjetski nuklearni program. Osim tog plana, roman opširno portretira neljudske uvjete u Hitlerovoj opsadi Staljingrada, kao i potresna svjedočanstva iz sovjetskih i njemačkih koncentracijskih logora, koja služe kao uvjerljiv dokaz Grossmanove osude svih totalitarnih sistema, kao i po Ruse neugodne osude Staljinove diktature koja je u mnogome dostizala, pa čak i premašivala nacistička zvjerstva.
  
  Lev Dodin kazališnu je viziju Života i sudbine dugo i temeljito pripremao, obilazeći s glumcima stvarna mjesta koncentracijskih logora, studiozno pokušavajući Grossmanovu epsku raspršenost sabiti u stotinjak kvadrata scenskog prostora. Mudro zaključivši kako kazalište zahtijeva invidualiziranost, Dodin odbacuje epske viškove i koncentrira se oko figure Viktora Štruma, čiji intimni, emocionalni i moralni luk od iskrenog humanizma do brutalnog karijerizma čini kičmu predstave. Elegantno zaokruživši izvedbu potresno izgovorenim pismom njegove majke iz židovskog geta, redatelj bešavno spaja mnoštvo događaja, ne uspijevši ipak do kraja pobjeći od logoreje Grossmanove introspekcije. Život i sudbina, jednostavno rečeno, nije kazališno mišljena, pa je rastresitost materijala moguće spojiti tek originalnim kazališnim rješenjima, dok u ovako klasično zamišljenom prijenosu teksta s papira u glumačke replike monolozi izgledaju predugački, pojedine scene prespore, a konačan rezultat ispada četverosatna ilustracija genijalnog romana koji je prešao u (samo) dobru kazališnu predstavu.
  
  Dodinov starinski stil ima i dobrih strana, njegov rukopis je čist, pitak i iako u svakom trenutko potpuno očekivan, na trenutke iznenađuje uspjelim scenskim rješenjima. Među kvalitete predstave zasigirno se ubraja i jednostavna i efektna odbojkaška mreža scenografa Alekseja Porai–Košitsa, koja u suradnji s izvrsnim svjetlom Gleba Filštinskog efektno dijeli zatočenike od slobodnih, ili barem prividno slobodnih likova na sceni. Ujednačeni glumački ansambl također je, uz povremeni višak klasičnog deklamatorskog dramljenja, mahom vrlo kvalitetno donio epski mišljene likove, koji se u kratkom vremenskom intervalu moraju predstaviti kao punokrvna dramska lica.
  
  Sergej Kurišev u glavnoj roli fizičara Štruma napravio je najzanimljiviji posao, jer se taj lik od predvidljivog baritonskog mrmljanja u početku komada, kada je izgledalo da će se predstava slomiti na nezainteresiranom protagonistu, u drugom djelu prometnuo u višeslojni prikaz moralno izmoždenog pojedinca. Kurisevljeva dječja zaigranost kada sazna da je zaštićen služi kao neugodni kontrapunkt izgubljenoj figuri čovjeka koji se sam sebi gadi na kraju priče, a njegov odnos prema ženi, kćerki i političkim zaštitnicima/mučiteljima u svakom je trenutku životan i višeslojan. Zaokružene uloge ostvarili su i Elena Solomonova i Elena Bojarskaja kao Štrumova žena i ženina sestra, Igor Ivanov kao boljševik Mostovski, dok Tatjana Šestakova kao Štrumova majka povremeno pretjeruje u naglašavanju potresnih djelova vlastitih monologa o nacističkim zvjerstvima, a puno je uvjerljivija kada jednoličnim tonom svjedoči o majčinskoj ljubavi prema sinu.
  
  Život i sudbina još je jedan u nizu europskih hitova koji kopaju po bolnim ranama prošlosti vlastitog naroda u Drugom svjetskom ratu, pokušavajući na taj način raskrstiti s nagomilanim nacionalnim mitovima i zabludama. No, za razliku od kazališno superiorne Djevuške Bele Pintera i Čekaonice Viliama Dočolomanskog, klasična i starinska petrogradska predstava prvenstveno je na kazališnoj sceni promovirala – superiornu literaturu.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 20. rujna 2009.

Piše: