Tekst kao uteg mašti

Kazalište Mala scena, Zagreb: Andri Beyeler, Krava Ružica, red. Ivica Šimić

• 
  Krava Ružica namijenjena je djeci od četiri godine naviše, a nastala je po istoimenoj dječjoj slikovnici Winfrieda Opgenoortha i Frauke Nahrgang koju je dramatizirao Andri Beyleler. Riječ je o osornoj i okrutnoj kravi koja vrši pritisak na okolinu, zbog čega bude protjerana iz vlastita doma u daleki svijet. Međutim, gdje god se nađe svojom zloćom unosi nemir. Tematski, predstava se bavi danas vrlo raširenim bulingom i ima jasnu moralnom porukom do koje vodi pomalo brzopleti rasplet.
  
  Redatelj Ivica Šimić predstavu je postavio pripovjedno (storytelling) razigravši je vrlo funkcionalnom scenom (Dinka Jeričević) na kojoj je užad za sušenje rublja koja oblikuje scenske predmete i likove, te lutkarski paravan. Glumice Nera Stipičević i Ana Majhenić na samoj sceni unutar užadi stvaraju svijet predstave. Tako kvačice postaju kućice, a plahte afričke životinje. Neka rješenja su vrlo duhovita i zanimljiva poput boksačke rukavice koja postaje pas bokser ili klompi koje predstavljaju kravlje papke. Nažalost, glumice prenaglašenom animacijom ne uspijevaju u potpunosti oživjeti predmete, čime se gubi odlična simbolična poveznica. Također, prelaze iz jednog lika u drugi nedovoljno to naglašavajući, tako da se maleni gledatelji gube u priči i u likovima na sceni.
  
  Ključni problem predstave je preobiman i nedovoljno duhovit tekst, dok su dijalozi i pripovjedni dijelovi nedovoljno pročišćeni i usmjereni poruci. Unutar takve predstave scenska igra dobrim je dijelom tek vizualni opis pripovjednog, ali i u tom pogledu pretjerano je utišana.
  
  Radnja je vrlo jednostavna i razvija se oko jasne strukture čiji se dijelovi nekoliko puta ponavljaju u sličnim inačicama da bi se dobilo na razumljivosti alegorije. Samim time nužno je, kako bi se izbjegao pad ritma, ponavljačke scene obogatiti duhovitostima i šaljivim elementima, što nije učinjeno u dovoljnoj mjeri.
  
  Ana Majhenić i nešto razigranija i glasnija Nera Stipičević, dobro djeluju na sceni, ali im nedostaje energije u nastupu te stoga padaju u ritmu. Budući da je predstava namijenjena najmlađem gledatelju koji treba čvrstog vodiča kroz radnju, glumac mu se treba prilagoditi, te bi mu se u pripovjednim dijelovima trebao jasno obraćati i tumačiti mu radnju. Kako se kod Stipičević i posebice Majhenić ne osjeća dovoljna pripovjedna čvrstoća niti usmjerenost gledateljima, nego se zadržavaju na tek korektnom izgovaranju teksta niti se predstave na trenutke gube.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 15. rujna 2009.

Piše: