Uzaludan ljubavn(ičk)i trud

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Stefano Massini, Poslijednja noć Giacoma Casanove (ono što preostaje od moga dana), red. Mario Mattia Giorgetti

• Poslijednja noć Giacoma Casanove (ono što preostaje od moga dana) monodrama je kojom Komedijin prvak Ljubo Zečević proslavlja tridesetu godišnjicu umjetničkog rada te dvadeset i pet godina vjernosti matičnome kazalištu. Kako to obično u tim prigodama biva, izbor je pao na komad u kojem će slavljenik pokazati što zna i umije, a hoće li nakon zasluženog slavlja kazališnoj publici na repertoaru ostati djelo koje ju istinski zanima, manje je bitno.
  
  Monodramu o zadnjim danima velikog zavodnika Giacoma Casanove u stihovima je napisao vrlo mladi Stefano Massini, nova zvijezda talijanskog teatra, čiji umjetnički rad već sada pokriva širok dijapazon tema - od izvanvremenskih poetskih refleksija do tretmana suvremenih motiva, poput sudbine ubijene novinarke Anne Politkovskaje (djelo je preveo Boris B. Hrovat). Massini prepoznaje Casanovu kao svojevrsnog antipoda suvremeniku mu Mozartu kojeg, za razliku od neprihvaćanja i rane smrti genijalnog skladatelja, stiže prokletstvo odumiranja u starosti. Ali, dok je Mozartov životopis, s izraženim dramskim sukobom sa Salierijem, Peteru Schaferu pružio izvrstan temelj za punokrvni kazališni tekst, Casanovina sjećanja u monodramskoj i monotonoj formi staračke logoreje o prošlosti pružaju tek poticaj za zanimljivu closet dramu, koja na kazališnim daskama izgleda neuvjerljivo i plošno. Veliki zavodnik prikazan je kao ostarjeli libertinac koji u samoći izolacije s čašom u ruci ispraća raskalašeni settecento i vlastiti život, želeći diktiranjem sjećanja nevidljivome slugi spasiti od zaborava vlastiti trud da se izdigne iz mase i bude slobodan. Slobodu mu, jasno, neumoljivo uzima vrijeme, pa je tako Posljedna noć zapravo eliptična ispovijed starca koji, poput libertinskog Broja Jedan iz Alana Forda, gnjavi solilokvijima davno nestaloga slugu i pisara Jacquesa.
  
  Predstavu je režirao Mario Mattia Giorgetti, cijenjeni talijanski redatelj i glumac, izvan domovine najpoznatiji po višedesetljetnom urednikovanju u znamenitome milanskom kazališnom časopisu "Sipario". Giorgetti je imao priliku maštovitom režijskom postavkom poništiti nedostatke teksta i scenski razigrati Massinijevu literaturu, no svojom opernom režijom postao je glavni krivac monotonom ritmu izvedbe. Kao da je riječ o klasičnom čitanju neke Verdijeve opere, predstava svečano započinje uvertirom, a rad s glumcem sveden je na doslovnu metaforiku najočitijih rješenja. Dok Casanova snatri o ljubljenoj Henrietti, eto iza prozirnog zastora mlade djevojke s pogledom uperenim u daljinu. U trenutku kada lamentira o prahu i pepelu - baca prašinu sa stola, dok govori o gradovima koje je posjetio - vrti drveni globus, a kad pripovijeda o neumitnom protoku vremena - naći će se već neki pješčani sat da ga protagonist vrti u rukama. Staromodnoj postavi komada dodatno pridonosi nepotrebno natrpana scenografija Dinke Jeričević, zamišljena kao klaustrofobični prostor koji se sužuje u perspektivi te se postupno otvara u ukupno četiri plana, bez vidljive funkcije za glumačku igru.
  
  Bačen unutar tako postavljenog redateljskog koncepta i na sceni prepušten sam sebi, glumac Ljubo Zečević borio se i izborio za dostojanstvenu proslavu vrijednog jubileja. Njegov Casanova nije obamrli starčić, nego vitalni i vehementni čovjek srednjih godina u kojemu su još uvijek vidljive odlike neodoljivog venecijanskog tjelesnog pisara užitaka. Zečevićev ugodan i prirodan glas, neopterećen papirnatošću pojedinih monoloških blokova, osigurava uvjerljivu interpretaciju naslovnog lika i ne dopušta prevlast patetičnih tonova. U emocionalnom rasponu od ironičnog sjećanja na raskalašenost i prevare do tugaljivog žala za ljubavlju i slobodom, Zečević stvara životno lice, koje ipak, ponajmanje njegovom krivicom, ne postaje kreacijom koja će se dugo pamtiti.
  
  Posljedna noć Giacoma Casanove monodramska je etida koja se opire uvjerljivom oscenjivanju, jer traži maštovit i uvjerljiv razlog za postavljanje na kazališne daske. Nažalost, u redateljskoj zamisli Marija Mattije Giorgettija, zagrebačka kazališna publika još je jednom dobila predstavu koja potvrđuje čest običaj u kojem dobri glumci svoje dugo pamćene kreacije proslavljaju onom koja se brzo zaboravlja.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 30. svibnja 2008.

Piše: