Životinje i zabrane u kazalištu

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 37/38, Hrvatski centar ITI, 2009.

  • Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, ur. Željka Turčinović, Hrvatski centar ITI Unesco, br. 37/38 2009.U novom dvobroju časopisa Kazalište Tatjana Gašparović u eseju U potrazi za nevinim osjećanjem svijeta sagledava dosadašnji kazališni put Saše Anočića, jednog od najzanimljivijih hrvatskih redatelja na prijelazu mlađe u srednju generaciju. Autorica je pregledno istkala redateljev put, krenuvši od prvih režija tada još studenta glume do autorske trilogije Smisao života gospodina Lojtrice, Kauboji i Niko i Ništ te na temelju predstava jasno naznačila osnovne poetske točke Anočićevog dosadašnjeg redateljskog puta.

    U eseju Slučaj Bakhe – veliko nevidljivo kazalište Iva Gruić na vrlo zanimljiv način problematizira pitanje „kazališnih igara“ odnosno svojevrsnog nevidljivog kazališta koje je pokrenula predstava Bakhe Olivera Frljića, a u kojemu uz „piljarice, šankere i novinare ravnopravno nastupaju Sanader, Selem, Štrljić, Obersnel...“. Vezano uz splitske zabrane Bakhi, Mani Gotovac se u vrlo zanimljivom eseju Zabrana prisjetila zabrana predstava u hrvatskim kazalištima u zadnjih četrdesetak godina, odnosno dala svoju vizuru cenzure od Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja iz 1971. godine do Bakhi 2008.

    Temat časopisa posvećen je izvedbenim umjetnostima i praksama koje se naslanjaju na kazalište ili mu se suprotstavljaju. Ana Gospić u svom tekstu određuje dodirne točke škotskog antropologa Victora Turnera i američkog teatrologa Richarda Schechnera, dok Mario Županović iščitava ritualne aspekte body arta u suvremenom društvu. Na  performanse francuske umjetnice Orlan i australskog umjetnika Stelarca osvrnula se Višnja Rogošić, a Andrej Mirčev obradio je odnos između videa i kazališta. Temat zaključuje Oliver Frljić koji vrlo jasno iznosi svoj redateljski put kazališnim institucijama.

    U trećem dijelu časopisa, Zooscene: Animalizam i izvedbeni studiji, urednica Suzana Marjanović teoriju je nadogradila konkretnim primjerom. Naglasak je stavljen na predstavu Timbutu Boruta Šeparovića, kroz koju urednica temata preispituje animalizam na hrvatskoj kazališnoj sceni. Autor Timbuktua u intervjuu dodaje svoj pogled na ulogu i (ne)opravdanost životinja u umjetnosti, od ekstremnih situacija poput smrti životinja u svrhu umjetnosti do onih konkretnih u kojima je životinja glumac, odnosno najrealističniji sudionik kazališnog čina.

    Jana Dolečki u preglednom eseju Dijalog stranaca – hrvatski suvremeni pisci na srpskim pozornicama piše o kazališnoj razmjeni i otvorenosti  (odnosno zatvorenosti) na relaciji Hrvatska – Srbija nakon 1991. godine, a Snježana Banović u vrlo zanimljivom povijesnom tekstu Druga bitka Julija Benešića za reformu HNK-a (1939.-1940.) pokušava odrediti Benešićeve motive da se u burnim političkim godinama vrati za kormilo HNK-a, u kojemu je 1920-tih godina bio iznimno uspješan te razloge brzog pada.

    U drami Kosti u kamenu Slobodan Šnajder ispisuje dramatiziranu biografiju Josipa Broza Tita kroz paradokse i nelogičnosti onog vremena, a Ivor Martinić izostavlja radnju, vrijeme i konkretan prostor u Drami o Mirjani i ovima oko nje.

    I ovaj dvobroj donosi kritičke osvrte na ključna kazališna događanja u prethodnih pola godine, recenzije teatroloških knjiga i dva sjećanja na preminule kazališne djelatnike – glumca Zorana Pokupca i redatelja Bogdana Jerkovića, osnivača i ključne osobe prve faze Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK). Zaključno, Kazalište je i u ovom dvobroju izuzetno bogato teatrološkim temama, odličnim esejima i znanstvenim člancima, te duboko prodire u kazališni život ne opterećujući se aktualnošću, nego rezimirajući.

    © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 2. rujna 2009.

Piše:

Igor
Tretinjak