Udovoljiti radoznalosti

Kazalište Ulysses, Brijuni: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Don Juan, red. Paolo Magielli

• Poput Odiseja koji se nakon višegodišnjeg lutanja vratio na Itaku, tako se i Kazalište Ulysses nakon jednogodišnjeg izbivanja ljeti vraća na Mali Brijun. Svakog ljeta na programu je Kazališta Ulysses nekoliko repertoarnih predstava i jedna premijera. Ove je godine odabrana Molièreova drama Don Juan (ime se izgovara u španjolskoj, a ne francuskoj jezičnoj verziji) u prijevodu i adaptaciji Željke Udovičić, premijerno izvedena 23. i 24. srpnja 2009. u režiji Paola Magellija. Spomen Don Juana uvijek budi dvije asocijacije – zavodnik i buntovnik. Odaberemo li prvi lik, očekujemo pristalog, šarmantnog muškarca koji tjelesnim izgledom podrazumijeva omiljenost među ženama. Izgleda li drugačije, a uspješan je u zavođenju, jasno nam je da je vješt u pričama, spretan u uvjeravanju i spreman na sve – uporan u naumu, ne preže pred bogohuljenjem. Jer, ne bi ga nebo kaznilo zbog ženskarenja, nego zbog sklonosti bezakonju.
  
  Magelli je za lik zavodnika i buntovnika odabrao Rakana Rushaidata, čija je vješta rječitost zapriječila bilo kakvu dilemu – spretan je manipulator osjećajima, bezobzirni osvajač i znatiželjni istraživač. Čak i njegova smrt (prilično dvojbeno redateljsko rješenje uskakanjem u pakleni oganj) djeluje kao posljedica radoznalosti (»Što mi to tu imamo?«), a ne kao zaslužena kazna. Slugu Sganarella utjelovljuje izvrsni Milan Pleština, pa je upravo tjelesna razlika dvojice glumaca dodatna naznaka različitosti karaktera tumačenih likova – zgodan, neiskvaren, gotovo prostodušni Sganarell nema nikakvog uspjeha u žena, koje hrle za prevarantom skrivenim šarmom. Odabrane dame pojavljuju se u parovima, dakle konkurentskim dvojcima – dona Elvira i njezina družbenica (Lucija Šerbedžija i Ksenija Marinković) te dvije seljanke (Nina Violić i Ana Begić). Njihova je uloga potpomaganje don Juanovog ega, što čine odlično. Jedna od najzabavnijih scena predstave jest Pierrotovo (Borko Perić) prepričavanje spašavanja don Juana i Sganarellea od utapanja, jer se na efektan način koristi pulski žargon, što je doista neodoljivo. Kao i spuštanje niz vatrogasnu šipku između dvije razine scene (posebice kada to čini Nina Violić; za Pleštinu je to očekivano).
  
  Magellijeva sklonost razodijevanju glumaca i ovaj put je uzela (nepotrebni) danak – veliki bazen u kojem se golicaju Juan i Elvira, razgolićena Juanova stražnjica pri spolnom činu, otkrivene Elvirine grudi (i bez toga bismo mogli) – niti pomaže niti odmaže. Slično je i s magarcima. Kostimografija (Leo Kulaš) je prilično neujednačena – od vrlo lijepe vjenčanice do zastrašujućeg bodija, a prikaz Zapovjednikova kipa bio je na razini sata likovnog odgoja u pučkoj školi (ma tko ga je osmislio). Zato je bilo zgodno premještati se između činova s donje razine Tvrđave Minor na gornju, više radi rekreacije negoli zahtjeva predstave. No, tko na malo gleda...
  
  Ukratko, drago mi je da sam vidjela Don Juana (posebice Rushaidata i Pleštinu), no više da zadovoljim radoznalost (a znamo što je ubilo mačku), negoli što sam proširila kazališne vizure. Ali, po pitanju kazališta, ja sam uvijek za.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 17. kolovoza 2009.

Piše: