U spomen obljetnica i obnova

60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško Juvančić, Park Umjetničke škole

  • 60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško Juvančić60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićScenski postaviti pojedine dijelove Vojnovićeve Trilogije kao samostalne predstave prilično je teško. I dok je za Suton, njen središnji dio u kojem je vrijeme stalo, kao najkoherentniji dio to još i najmanje teško, za prvi (Allons Enfants!) i posljednji (Na taraci) dio Vojnovićeve kronike propasti Republike, vlastele i Grada treba riješiti dramaturške probleme da bi ih se i moglo gledati kao samostalne jednočinke.

    Vodstvo Igara za jubilarnu 60. sezonu odlučilo se za premijeru – obnovu trećeg dijela Dubrovačke trilogije –  Na taraci kao svojevrsna posveta Ivu Vojnoviću (80. obljetnici smrti), samim Igrama i s njima neraskidivo povezanoj ambijentalnosti (Branko Gavella je još 1953. postavio upravo Na taraci i to na istoj gruškoj taraci na kojoj je Vojnović dramolet i zamislio), ali i doajenima Festivalskog dramskog ansambla koji su godinama stvarali teatar Igara. Samo što vremena nisu više ista. No, o tome nešto kasnije.

    60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićNa taraci je sukus Trilogije – vrijeme budućnosti u kojem lica prošlosti još samo sređuju račune prije vječnog spokoja Na Mihajlu. Juvančić početak predstave minuciozno obilježava premosnicom u odnosu na dva prethodna dijela (koja rješava navedene dramaturške probleme) – uz nostalgično-elegičnu glazbu Paole Dražić Zekić, funkcionalnu scenu Ivice Prlendera i vremenski karakterizirajuće kostime Ike Škomrlj i Diane Kosec Bourek, likovi Tarace iz škrinja vade svijećnjake gospođe Ane Menze Bobali, klupko vune sestara Beneša – mrtvi su to artefakti koji međutim živo povezuju neimenovano jesensko predvečerje 1900. s ulaskom Frančeza u Grad 1806. i sutonom 1830-ih.

    Koncepcijski Juvančić ostaje vjeran i Vojnoviću i sebi (cjelokupnu Trilogiju postavio je 1979. u Ljetnikovcu Skočibuha pa opet 1999. u Parku Umjetničke škole): nadolazeće Novo ostaje temeljno uporište drame. Nije tu više riječ (samo) o sumraku vlastele – sumrak je to Grada u kojem je Petka još manje Petka nego prije deset godina, dok tisuće cruizer-turista besciljno lutaju Gradom – kavanom.

    60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićNo, donekle drukčija glumačka podjela unijela je i drukčije (ne uvijek i bolje) naglaske. Gospar Lukša Tonka Lonze (igrao ga je i 1999.) stožerni je lik, govorom i gestom nosi društvenu i intimnu dramu, vjerojatno najbliže onome kako je conte Ivo i zamislio. Zanimljivo ga je promatrati u scenama s drugim partnerima nego 1999. – glumački ostaje svoj, a opet drukčiji - to je pak odlika velikoga glumca. Kao i u prethodnoj postavi, isti je i Vuko Nikše Butijera, glumački sazrio, u prizorima s gosparom Lukšom predstava doživljava vrhunce.

    60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško Juvančić60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićPero Kvrgić kao Dum Marin, parok prepoznatljivom scenskom energijom uspio je još jednom pokazati kako pripada onima od kojih se samo može učiti.
    Miše Martinović (gospar Lukša 1979.) gospara Nika od početka do kraja igra kao izgubljenog u novom vremenu, čovjeka koji je odustao i od gospar Lukšinih "sređivanja računa", lutanje svijetom jedino je što mu preostaje.

    60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićGospođa Mare Milke Podrug Kokotović (kao i u postavi 1979.) – smirena i prepuštena neumitnoj sudbini. Idu Srđana Šimunović donosi govorno dojmljivo, no kao da pomalo luta u nijansama psihologiziranja, dok Nataša Dangubić Jelčić barunicu Lidiju igra standardno, ipak pomalo indisponirano u scenama vježbanja operete.
    Općenito, intimni prizori bolji su, scenski i dramaturški razrađeniji od onih kolektivnih – dolaska onih koji su sve zaboravili na taracu gospara Menze.

    60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićIzmira Brautović (Gospođa Slave), Jasna Jukić (gospođa Lukre), Ana Kraljević (Jelka), Frane Perišin (grof Hans), Nikša Kušelj (barun Josip Lasić), a najmanje Karla Brbić (Ore) nisu se istakli osobitom energijom, dok se scenski kroz složenije psihološke karakterizacije izdvajaju Maro Martinović kao Marko pl. Tudizić i Marija Kohn kao gospođa Klara. Perica Martinović (sluškinja Vica) vrlo dobro zna prepoznati trenutke u kojima se može scenski dojmljivo izraziti.

    Postavom jednočinke Na taraci kao samostalne predstave otvorile su se i mogućnosti igranja gotovo integralnog Vojnovićeva teksta, pa su se mogli čuti i dijelovi koji obično ispadaju u nužnom kraćenju. Ipak pojedine scene izgledaju pomalo razvučeno, uz ponešto praznog hoda.

    60. Dubrovačke ljetne igre: Ivo Vojnović, Na taraci, red. Joško JuvančićNa taraci je dobra predstava, rađena u ključu Juvančićeve klasične režije, no pitanje je zašto se Igre Vojnoviću, nakon sjajnog Ekvinocija na Lokrumu, nisu odužile pravom premijerom, primjerice i logično Maškaratom ispod kuplja na nekom drugom scenskom prostoru, ispitivajući nove granice ambijentalnosti. Budući da teatarska obnova (što ova predstava koncepcijski jest) uvijek ostaje upitna. Daleko od toga da Joško Juvančić i okupljeni (poglavito stariji) umjetnici FDA nisu propitkivali Vojnovićevu dramaturgiju, no pomalo neizazovno izgleda premijera za koju se otprilike znalo kakva će biti. Predstava je to koja će izdržati buduća festivalska ljeta do nekog novog (i potrebnog) Vojnovića.

    © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 8. kolovoza 2009.

Piše:

Tomislav M.
Bonić