Gorka sudbina genija

Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb: Filip Šovagović, Radio Tesla, red. Mario Kovač

• Radio Tesla predstava je o životu i radu slavnog izumitelja ispričana na temelju njegovih vlastitih zapisa, koje je u dramski tekst oblikovao Filip Šovagović. U predstavi ostarjeli Tesla retrospektivno iznosi životnu priču. Tim početnim ključem autor dopušta radnji da se na temelju subjektivnosti samoga Tesle odmakne od čiste faktografije te naglašenije uroni u razmišljanja i pokušaje objašnjenja vlastita genija putem mašte. Ne bježeći od znanstvenog dijela Teslina životopisa, predstava u nešto više od sat vremena jasno zaokružuje veliku životnu priču, otvorivši pritom i vrata vlastitim promišljanjima.
  
  Mario Kovač dramsku radnju linearnog tijeka iznosi različitim kazališnim izričajima, od nešto predugog uvodnog pripovijedanja koje je tek ilustrirano filmskim kadrovima, preko dramske igre do intervjua koji putem projekcije s Teslom u dinamičnom ritmu provode poznata televizijska lica. Tijekom predstave igra i filmski zapis se stapaju, ali i sukobljavaju, bogateći radnju dodatnim sadržajnim i izvedbenim slojevima.
  
  Kovač radnju dopadljivo i dramaturški opravdano širi na prostor gledališta, a u nizu dojmljivih rješenja svakako treba spomenuti povezivanje Teslinog pokusa, koji se odvija na sceni, s igrom malog Tesle na filmu, čime se i izvedbeno potvrđuje teza kako je zaigranost Tesline mašte bila presudna u njegovom znanstvenom stvaralaštvu.
  
  Sven Jakir u početnom, pripovjednom dijelu predstave bori se s većom količinom teksta prezasićenog gestama i pokretima koji sputavaju riječ, zbog čega u silaznoj intonaciji rečenice često guta posljednje slogove. U drugom dijelu predstave kočnice popuštaju, što je vidljivo u dramskoj igri. Premda je lik Tesle zbog pripovjedačke uloge tijekom cijele predstave ozbiljan, povremeni humorni dijelovi s kratkim replikama i pokretima dobrodošao su predah. Poneku nesigurnost u tekstu i rijetke scenske pogreške Jakir poništava uspjelim improvizacijama te je u cjelini njegova kreacija prilično uspjela.
  
  Jakir ima odličnog scenskog partnera u Robertu Ugrini koji igra ostale muške likove i Teslinu tetku, te svaki lik oblikuje samosvojno, s odmjerenom dozom humora i primjerenim, uglavnom neverbalnim, parodijskim elementima. Petra Radin glumački je nešto slabija jer ne uspijeva stvoriti prepoznatljivu osobnost svakog lika koji tumači. Maleni Nikola Lukić mladog Teslu igra uglavnom bez riječi, ali i bez straha i scenske nelagode.
  
  Video Josipa Viskovića odlično nadopunjava scensku radnju, povremeno stvarajući atmosferu ili ilustrirajući predstavu da bi potom preuzeo aktivniju ulogu i pretapao se s radnjom i, u dijelu intervjua, usmjeravao je. Centralno mjesto na sceni (scenografkinja Veronika Radman) zauzima kocka čije stranice vrlo efektno sugeriraju različite prostore, dok njezina bjelina služi kao platno za projekcije.  Glazba Ivana Koprivčevića odlična je u sukobu između moćnih puhačkih partija koje se izvode uživo na balkonu i izuzetno privlačne glazbe modernog izričaja. Kostimografkinja Katja Šunjić uspješno dočarava prostor i vrijeme radnje.
  
  Radio Tesla pametna je i slojevita predstava s odličnim redateljskim rješenjima i glumačkim rolama. Tek bi predug uvodni pripovjedni dio mogao odbiti ponekog mladog gledatelja. Osim što ispunjava teatarsku zadaću, predstava gorku sudbinu genija, punu razočaranja i poraza, izlaže opušteno, bez gorčine i uz naglašenost komičnih elemenata, čime u gledateljima otvara priču o Tesli.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 15. svibnja 2009.

Piše: