Decentriranje subjekta

16. međunarodni festival malih scena, Rijeka: Narodno pozorište u Beogradu, Lukas Barfuss, Seksualne neuroze naših roditelja, red. Tanja Mandić Rigonat

  • Narodno pozorište u Beogradu, Lukas Barfuss, Seksualne neuroze naših roditelja, red. Tanja Mandić Rigonat (fotografija s premijere na kojoj je u ulozi Dore nastupila Vanja Ejdus Kostić)Angažirani teatar što u različitim značenjskim, tematskim odnosno estetskim odrednicama na specifičan i sebi svojstven način progovara i zadire u srž suvremene egzistencije (političke, socijalne, seksualne, medijske i na koncu one scenske, isključivo kazališne) – koncepcijski je temelj ovogodišnjega Međunarodnoga festivala malih scena u Rijeci pod vodstvom Nenada Šegvića i izbornika Jasena Boka. Oslobađajući tako program Festivala zadanom tematikom, Boko je osobit interes usmjerio snazi scenskoga izričaja koja istančanom britkošću i oštrinom progovara o izvitoperenom moralu, hipokriziji, identitetu, demonu seksualnosti i političkim intrigama. Iako se suvremeni pozornički fenomen vrlo često nastoji zakukuljiti sumnjivima i u prvom redu vrlo spekulativnim interpretacija što pod velom prazne semantike ostaju zatočeni u uskim i katkada uistinu teško prihvatljivim terminološkim odrednicama – predstave okupljene na ovogodišnjem MFMS-u u Rijeci pokazuju kako značenjski sklop okupljen oko sintagmi suvremeno ili pak postdramsko kazalište katkad uistinu zaslužuju pohvalu i pokoji epitet. Stoga, scenski potezi primjerice Oskarasa Koršunovasa (Hamlet), Olivera Frljića (Bakhe, Turbofolk) ili pak Egona Savina (Tajbele i njen demon, Tartuffe), ali i istinska glumačka snaga i svježina redom prisutna u gotovo svakoj izvedbi – usudit ćemo se izreći, ipak vraćaju vjeru u teatar te ukazuju na mogućnost njegova premještanja odnosno smještanja u ono ozračje koje još uvijek ima (ili bi trebalo imati) mnogo toga za izreći, pokazati i izvesti.

    Narodno pozorište u Beogradu, Lukas Barfuss, Seksualne neuroze naših roditelja, red. Tanja Mandić Rigonat (fotografija s premijere na kojoj je u ulozi Dore nastupila Vanja Ejdus Kostić)U takovu kontekstu upravo teatar postaje niti vodiljom i tematskom odrednicom, što se osobito očituje i u promišljanju primjerice seksualnosti, pobačaja, samoubojstva, licemjerja te ljudskih slabosti uopće. Stoga valja spomenuti i izvedbu Seksualne neuroze naših roditelja Narodnoga pozorišta u Beogradu, nastalu prema tekstu jednog od najizvođenijih europskih dramatičara mlađe generacije, Švicarca Lukasa Barfussa. Redateljica Tanja Mandić Rigonat u središte scenskoga propitivanja postavlja čovjekovu rastrojenost, uzrokovanu različitošću represivnih društvenih metoda što svoje korijene i oslonac iznalazi u skrivenim tajnama obiteljskoga života. Tako stanje djevojčice Dore na početku predstave te pokušaj njezine majke i liječnika u skidanju s lijekova predstavljaju proces svođenja ličnosti na nulti stupanj, uvođenje svojevrsne razine tabula rasa koja tek ima usvojiti i percipirati društvo i svijet oko sebe. Lišena nasljeđa, socijalne pripadnosti i ljubavi Dora tako napušta nikada ne doživljeno djetinjstvo (kojega majka naoko nadoknađuje hladnim i suzdržanim čitanjem bajki) i zapinje u svijetu načela ugode – u kojem je, kako je uostalom i poučava njezin liječnik, dopušteno apsolutno sve.

    Narodno pozorište u Beogradu, Lukas Barfuss, Seksualne neuroze naših roditelja, red. Tanja Mandić Rigonat (fotografija s premijere na kojoj je u ulozi Dore nastupila Vanja Ejdus Kostić)Zavidni redateljski i dramaturški zahvati (dramaturginja Maja Pelević) u središte scenske naracije postavljaju razbarušen duševni aparat glavne protagonistice koji, upoznajući vlastitu seksualnost, istodobno prolazi i zakašnjeli (ili bolje reći nikada doživljeni pa ni razriješeni) proces edipacije. Utamničena tako u vlastitom nesvjesnom, ali i istovremeno lišena bilo kakvih moralnih prosudbi te pokušaja ustanovljavanja kakva svjetonazorskoga načela, Dora se svesrdno i iskreno predaje isključivo libidalnoj energiji, što pruža užitak u zadovoljenju primitivnih nagona. Promišljenim, dakle, smjenjivanjem prizora redateljski je izričaj usmjeren prema djevojci zarobljenoj u tamnici nepripitomljene seksualnosti što, lišena mogućnosti sublimacije postaje središtem njezina bića. U tom je kontekstu zamišljena i scenografija – u središtu je pozornice postavljen veliki crveni kvadrat od pleksiglasa, što simbolički označuje ginekološki stolac, krevet, psihijatrijski kauč, ali i peron na kojemu Dora očekuje svoj vlak za Rusiju (simbolički tragični završetak na koji je osuđena drugačija jedinka). Upravo metaforičnost Denićeva scenografskoga postava (valja nam naglasiti kako glumci stalno sjede na stolcima koji okružuju spomenuti kvadrat) otkriva i osnovu redateljskoga prosedea – zaokupljenost decentriranim subjektom te načinima njegova (s)nalaženja u okrutnosti svijeta koji ga okružuje. Sva je silina scenskoga izraza tako usmjerena glumačkoj igri, koja se dikcijom, mimikom, gestikulacijom i prvenstveno scenskim pokretom (koreograf Damjan Kecojević) apsolutno izdiže kvalitetom i spretnošću.

    Narodno pozorište u Beogradu, Lukas Barfuss, Seksualne neuroze naših roditelja, red. Tanja Mandić Rigonat (fotografija s premijere na kojoj je u ulozi Dore nastupila Vanja Ejdus Kostić)Stoga nam, izuzev Dušanke Stojanović Glid kao Dorine majke, Slobodana Beštića (nezainteresirana oca) te liječnika Miodraga Krivokapića, osobito valja istaknuti Doru Nade Šargin kojoj je u potpunosti uspjelo prikazati proces društvenog umrtvljivanja duševno bolesne osobe zbog svoje različitosti osuđene na propast. U luku od potpune praznine preko prvih nesigurno izgovorenih riječi do potpune utamničenosti u vlastitoj libidalnosti te prepoznavanju obiteljske primitivnosti – Nada Šargin izrazitom je koncentriranošću iznijela složenost tragike lika što je iz neznanja i nezainteresiranosti okoline automatski označen i bačen u ralje neurotičnoga suvremenog društva. Jednako tako, Igor Đorđević kao Fini gospodin (odnosno sitni prevarant) dojmljivom igrom uživljavanja pokazuje zavidan raspon emocija – od lažne patetike koja silinom izričaja izaziva u Dore orgazam (istovremeno ga odajući kao prevaranta) do istinske suosjećajnosti koja odraz vlastita kukavičluka, ali i mogućnost vlastita opstanka iznalazi isključivo u rastanku. Ostale uloge interpretiraju: Miloš Đorđević (Dorin šef) te Dobrila Stojnić (Žena, šefova majka).

    (Ne)poznavanje seksualnosti odraslih, dječje neznanje i mišljenje kako oni to nikada ne rade, psihička rastrojenost, društvena represija kao uzročnik neuroza, buđenje nagona te seksualnost uopće – složit ćemo se, nisu označitelji tabuiziranih radnji. No, ono što podiže prašinu (a na to ukazuju primjerice i govori o seksu tijekom prošlosti) jest način na koji se spomenuto znanje iznosi. Stoga, upravo ovdje i tražimo kvalitetu izvedbe – izvrstan redateljski potez koncentriranja na primarnom nagonu te pokušaju (re)aktivacije Edipova kompleksa koji priziva osudu nevinoga subjekta što u nedostatku vlastite Nad-Ja instance (pa makar i one roditeljske koja je u djetinjstvu zamjenjuje) podliježe surovosti kako vlastitoga naslijeđa tako i okoline.

    © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 10. svibnja 2009.

Piše:

Iva Rosanda
Žigo