Fatalna ljubav

Kazalište Virovitica: Draško Zidar, Ljubav je bol, red. Draško Zidar

• Nedavno je u Zagrebu gostovao slovenski filozof svjetskog ugleda Slavoj Žižek, kako bi predstavio najnoviju knjigu prevedenu na hrvatski jezik i održao predavanje. Veliko zanimanje za njegov nastup, čini mi se, leži ne samo u promišljanju tema koje nas sve tište nego i u pristupačnom načinu njegova izlaganja. Naime, Žižek poseže za vicevima, svima dostupnim primjerima ili opisima iz filmova, a da pritom ne spušta razinu rasprave. Ili, ukratko - pametno ne mora biti dosadno. Tako nerijetko i komedija neki problem može pokazati preciznije kroz šalu nego tragično ozračje. Posljednja ovosezonska premijera Kazališta Virovitica, komedija pod nazivom Ljubav je bol, krije u sebi asocijaciju na stih poznate vinske pjesme, uključuje stranice novinske crne kronike, ali i brojna pubertetska iskustva. Ukratko, daje četiri različita tipa ljudi, nekoliko mogućnosti u odnosima između muškaraca i žena, te blagu ironijsku poruku da ništa nije ni crno ni bijelo, nego nekako zelenkasto.
  
  Glumac Draško Zidar odlučio se napisati tekst komedije nakon što je, kako kaže, zaključio da je originalni tekst Private Lives Noela Cowarda preglomazan i pravo mučenje za glumce. Odabravši četvero kolega - a pišeš za one koji će igrati jer su tu, a ne za idealnu postavu koja postoji samo na papiru - Zidar je složio priču o bivšim i sadašnjim bračnim parovima, o tome kako je ljubav fatalna, ali može izazvati vrlo grube situacije i kako svatko iskazuje nekoliko svojih lica, ovisno o podražajima.
  
  Početak je običan - dva bračna para uživaju na terasi u prvoj večeri medenog mjeseca: Zlatici i Eduardu to je drugi brak, njihovim partnerima Vjekoslavu i Ružici prvi. Slutite da će se vrlo brzo otkriti kako su Zlatica i Edo još uvijek zaljubljeni jedno u drugo, napustit će sadašnje partnere te pobjeći, ovi će ih tražiti i naći, pa će onda… Prepoznatljive situacije iz brojnih ljubavnih veza nižu se dobrim ritmom, zacrtani karakteri jasno su profilirani, a završetak predvidiv iako ne u potpunosti.
  
  Goran Koši gradi lik privlačnog grubijana koji svim silama nastoji obuzdati prgavu narav, što mu teško polazi za rukom, budući da mu je stalni izazov i poticaj putena i neobuzdana Zlatica (Snježana Lančić-Prpić). Pokušavajući se povezati sa smirenim elementima – kultiviranim Vjekom (odličan Igor Golub) i suzdržanom Ružicom (Vlasta Golub), oni u njima izazivaju 'negativan' element (znamo da je nered prirodno stanje svemira) te i miroljubivi ljudi pokazuju da postoje granice koje čak niti dobar odgoj ne može očuvati.
  
  Jednostavna i ilustrativna scena (Draško Zidar i Mario Nađ) sastavljena od terase u početku i dnevnog boravka kasnije (odličan je potez da glumci sami preobražavaju scenu, jer i sami pokazuju promjene u zbivanjima i ponašanju svojih junaka), kao i kostimi koji prate ne samo situaciju nego i raspoloženje pojedinog lika (Vanda Grba) vrlo uspjelo uokviruju zbivanja. Lokalni nazivi, ali i poneki detalj iz privatnog života samih glumaca, pridonose prepoznavanju određenih ljubavnih i bračnih scena koje postoje u svačijem životu.
  
  Ukratko, radi se o šarmantnoj sedamdesetminutnoj priči prepunoj detalja na koje će se publika rado vraćati prilikom prepričavanja predstave, glumci će je rado igrati, a pretpostavljam da će i iskustvo glumačko-redateljskog rada potaknuti neke druge kazališne sredine na stvaranje kazališnog repertoara prema vlastitim snagama i pri tome misliti na jadnu publiku, koja nije uvijek sklona mučenju. Zapravo tome nikada nije sklona, pa umjesto da se buni, tiho protestira ne dolazeći više u kazalište. A to se glumcima u kazalištu Virovitica ne sviđa - oni, naime, vole publiku. I publika njih.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 26. svibnja 2008.

Piše: