Dantone, umri već jednom, molim te!

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Georg Büchner, Dantonova smrt, red. Hansgünther Heyme

• 
  Georg Büchner napisao je Dantonovu smrt tridesetih godina devetnaestog stoljeća, a ta je fatalistička analiza zlouporabe moći i zastrašujuće snage političke manipulacije tek jedno stoljeće kasnije postala rado izvođenom dramom sa začuđujuće suvremenim motivima. U svijetlu Hegelove tvrdnje kako moderan tragički junak ne djeluje u "interesu etičke potvrde uistinu bitnih tvrdnji, već iz jednostavnog razloga da je onakav kakav je", Büchnerov Danton arhetipski je ovovremeni tragičar, čiji je glavni krimen to što nije dovoljno okrutan za vlastitu revoluciju koja u ime slobode gazi sve pred sobom. Koliko je tu potencijalnih dodirnih točaka sa svim revolucijama naših prostora u zadnjih stotinjak godina nepotrebno je i isticati, pa se repertoarni odabir Büchnerova prvijenca u zagrebačkom HNK-u doimao zanimljivim potezom.
  
  Nažalost, potencijalnu zanimljivost postavljanja Büchnera na središnju hrvatsku kazališnu pozornicu potpuno je otklonio odabir redatelja. Hansgünthera Heymea. Sedamdesetogodišnji stručnjak za starogrčku tragediju i nekadašnji Piscatorov asistent, Dantonovu smrt postavio je kao lektirni naslov iz najgore učeničke noćne more: suho, školski, nenadahnuto i dosadno, dosadno, jako, jako dosadno. Možda ipak ima nešto u Dantonovoj rečenici o "ono malo esencije, što se više ne pije iz vjedra nego iz čašice za liker". Možda se ipak očekivalo malo više redateljske imaginacije i truda da Büchnerove raspojasane metafore zaista zažive na sceni.
  
  Redateljska koncepcija Hansgünthera Heymea započela je i završila scenografskim rješenjem. Scenu je zamislio kao veliko stepenište koje dobro naglašava presudnu važnost društvene hijerarhije u revoluciji, s četiri otvora po sredini i prolazom u propadalište ispod scene, dobivši tako šest mogućih ulaza i izlaza za čak šezdeset i dvoje glumaca u predstavi (točno šezdeset dvoje, brojao sam u programskoj knjižici za vrijeme jednog beskrajno dugog monologa). Stepenište omogućava efektna sprovođenja Dantona u zatvor i na gubilište, Robespierre moćno izgleda dok drži govor članovima Odbora javnog spasa, a dobro dođe i za naklon, jer gdje bi ih se toliko natiskalo na proscenij. Osim ogromnog stepeništa, Hansgünther Heyme nije se dosjetio nijednog drugog glumačkog vodiča kroz razgranatu šumu Büchnerovog dramskog pisma. Nakon sat i pol prvog dijela saznali smo sve o beznadežnoj krvožednosti ljudske naravi, o tome kako revolucija jede svoju djecu, o Dantonovim nedoumicama i introspekcijama. Drugi dio polagano je i mučno gledateljsko mazohistično odumiranje, dok se na sceni logoreično nižu razmišljanja, metafora sustiže parabolu, život je ovo, sudbina ono, pa malo Danton, malo Desmoulins, malo supruga od spomenutog Desmoulinsa... Dantone, hoćeš li, molim te, umrijeti već jednom, molim te?
  
  Nezahvalno je poslije ovakve predstave pisati o glumcima. U koncepciji kojoj je zadnje na pameti bilo omogućiti glumcu da suvereno i uvjerljivo tumači povjerenu mu rolu, gotovo cjelokupan ansambl HNK snalazio se kako je znao i umio. Zijad Gračić vehementno je i opušteno počeo kao Danton, da bi u drugom dijelu uvijek istom gestualnom manirom i pojačanom emocionalnošću izgledao isforsirano i patetično. Dragan Despot uvjerljiv je kao kreposni nacist Robespierre, a svojim ulogama istaknule su se i Zrinka Cvitešić kao Marion i Olga Pakalović kao Dantonova žena Julie.
  
  Dantonova smrt još je jedan neuspješni dramski projekt zagrebačkog HNK u ovoj sezoni, koji opet naglašava središnji problem. HNK-ovskim glumačkim rutinerima treba svjež i maštovit redatelj, koji će barem pokušati zapaliti iskru kreativnog i avanturističkog kazališnog istraživanja u starom i umornom Fellner-Hellmeru. Zar je to stvarno nemoguća misija?
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 29. travnja 2009.

Piše: