Samoća i uspjeh

Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Osobna iskaznica, autorski projekt Jelene Vukmirice

• Glumica Jelena Vukmirica u vlastitom monodramskom komadu Osobna iskaznica preispituje teme osobnosti, konformizma i mogućnosti probijanja u društvenom okružju. Utjelovivši različite tipove mladih žena, autorica se na putu prema uspjehu suočava sa strahom od neuspjeha, samoćom i usamljenošću pojedinca.
  
  U okvirnom dijelu predstave autorica preispituje odnos s publikom. Na samom početku pogledom i pokretom pokušava prodrijeti u gledatelja i makar na trenutak okrenuti situaciju postavivši ga u poziciju promatranog, da bi na kraju predstave preispitala ispriku od njezinog kurtoaznog značenja do poništenja bilo kakvog smisla, pomalo nepotrebno zatvorivši monodramu isprikom nalik alibiju za eventualne propuste.
  
  Unutar okvira upoznajemo galeriju ženskih likova koja dolazi na razgovor za posao. U vlastitim ispovijestima prikazuju nam se površno, tek dovoljno da bismo uočili glavne karakterne osobine. Sam tekst, u dramatizaciji Lane Šarić, čini se nedovoljno pročišćenim i složenim s ponekim dramskim viškom i slabijim mjestom poput epizode s Dalmatinkom, koja ostaje na razini slabo realizirane dosjetke.
  
  Moguća jednoličnost nizanja više likova razbijena je scenom lutkarske igre u kojoj glumičina stopala izvode kratak igrokaz zavođenja između štikle u ulozi manekenke i tenisice sa štitnikom za koljeno koja utjelovljuje nogometaša. U vrlo zgodnoj sceni osvajanja sve završava skidanjem obuće, odnosno sugestijom seksualnog čina. Uvjerljivi pokreti koji ukazuju na samodopadnost štikle i neodlučnost tenisice, bez riječi pričaju priču suvremenog osvajanja u kojemu je najjače oružje povišena peta kao osobina društvene pozicije osvajača, odnosno tenisica kao najželjeniji ulov suvremenog društva, čime se ukazuje na pomaknutost društvenih vrijednosti. A pojam životnog uspjeha prozvanog tipa određuje se tek bogatim ulovom.
  
  Scene razdvajaju umeci u kojima autorica pokušava u prazan word dokument projiciran na zidu utisnuti upravo ispričane priče ženskih likova, trudeći se pokrenuti kursor ili ga zatomiti i prikriti, čime stvara dinamičan pokret na tragu plesnog, koji ponekad ipak traje predugo.
  
  Šetnje osobnim iskaznicama različitih tipova žena progovara o njihovoj intimi, a zajednička im je samoća, strah od neuspjeha i težnja za neodređenim. Na sceni ta ujedinjena misao izriče se glumičinim progovaranjem na mikrofon koje poput jeke zaokružuje gledatelja i isprepliće se s konačnim ovaj put uspješnim upisivanjem priča i misli u word-dokument na zidu.
  
  Jelena Vukmirica je u verbalnom dijelu nedovoljno uvjerljiva, glasovno slaba te u početku ponešto nesigurna. Znatno je bolja u glumačkom pokretu, koji na trenutke prelazi u plesni i u pravilu označava bolje trenutke predstave. 
  
  Predstavu prati glazbeni ritam koji na trenutke stvara nervozu likova, a u cjelini ukazuje na neumitni tijek vremena i njegovu ograničenost. Scenograf Igor Paušk na scenu postavlja tek stolac, što Jeleni Vukmirici otvara prostor za pokret. 
  
  Osobna iskaznica zanimljivo je, premda dramaturški nedovoljno pročišćeno i uređeno, monodramsko uočavanje istosti u različitim težnjama ka uspjehu.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 25. travnja 2009.

Piše: