U zamci antidramskoga

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Spiro Scimone, Festa, red. Nenni Delmestre

• Dubrovačko Kazalište Marina Držića ovosezonski premijerni slijed završilo je prvom hrvatskom izvedbom predstave Festa suvremenog talijanskog glumca, scenarista i pisca Spire Scimonea. A navedeni premijerni slijed činila su zapravo samo dva naslova (uz Festu, mogle su se vidjeti i Čelične magnolije, dok recital Predraga Vušovića Dugi nos, uz svu dobrohotnost pa i viđenu scensku energiju u izvedbi antologijskih Držićevih monologa, nikako nije bio monodrama budući da nije imao niti naznaku dramske strukture). Prijevod i adaptaciju dubrovačke „Feste“ potpisuju Nenni Delmestre i Petar M. Mihočević.

  Prijevod i adaptaciju Feste potpisuju Nenni Delmestre i Petar M. Mihočević. Riječ je o dramskom predlošku analize jednog dana unutar jedne obitelji u kojem se osjeća atmosfera autorova rodnog sicilijanskog juga, no uz snažnu prisutnost antidramskih elemenata Inonescoa pa i Becketta. Situacijska dramatika arhetipskih odnosa majke, oca i sina ne otkriva puno – tek tog dana pripremano slavlje – obljetnicu braka, kao i brojne naznake obiteljske disfunkcionalnosti: tu su nekad očito autoritarni otac, majka koja pokušava održati privid obitelji i sin koji se, ne želeći, pretvara u oca. Komunikacija je na niskoj razini, a svaki pokušaj razrješenja bilo kojeg problema završava upravo antikomunikacijski. Nedostatak temeljnih vrijednosti, što je osobina brojnih suvremenih obitelji, zapravo ne omogućava niti postavku samih interpersonalnih problema, a kamoli njihovo rješenje.

  Nenni Delmestre postavlja Scimoneovu dramu u tom ključu, korektno slijedeći tekst, ipak pomalo pretjerano ustrajavajući na stalnom preplitanju realizma i verizma s nadrealizmom i anti-dramom, što u jednosatnoj predstavi izgleda prenaglašeno, osobito u trenucima pokušaja uspostavljanja temeljnih niti dramske radnje. Izmira Brautović (Majka), Ivica Barišić (Otac) i Edi Jertec (Sin), uz povremene oscilacije, ocrtali su gotovo prototip obitelji suvremenog zapadnjačkog društva, obitelji bez socijalnih i emotivnih vrijednosti. No, u takvu diskursu stalnog preplitanja dramskog s antidramskim, što je očito namjera i autora i redateljice, glumački iskaz često ostaje na površini ne pokušavajući ući u dublje nijansiranje i karakterizaciju.
  
  Scena Line Vengoecheee, također balansira na granici realnog i nadrealnog, a njezin izbor glazbe priziva sicilijanski Jug, koji je pak u cjelokupnom viđenju najmanje istaknut. Kostimi Danice Dedijer, u potpuno realističnom tonu, zanatski su dobro oblikovani, no ne pridonose osobito vizualnoj komponenti same predstave.

  Ne može se reći da je Festa predstava osobitih dramaturških ili teatroloških noviteta, koji do sada nisu viđeni u suvremenoj dramaturgiji, no u Kazalište Marina Držića, unatoč pomalo konfuznoj koncepciji, ona ipak unosi barem naznake suvremenosti.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 17. travnja 2009.

Piše: