Kad vukovi progovore

Zagrebačko kazalište mladih: Nina Mitrović / Damir Karakaš / Igor Rajki / Filip Šovagović / Ivan Vidić, Zagrebački Pentagram, red. Paolo Magielli

• Postoje predstave kojima se pri nastajanju zvijezde poklope tako da je krajnji rezultat puno bolji od zbroja sastavnica. Pomalo pretenciozna ideja o sabiranju pet malih dramskih formi eminentnih hrvatskih dramatičara i pjesnika, od kojih je Paolo Magelli nakanio sastaviti homogen scenski kolaž sa zagrebačkom svakodnevicom kao niti vodiljom, tako se pred gledateljima oživotvorila kao jedan od najdojmljivijih komentara društvene zbilje zagrebačkih nultih viđenih na kazališnim daskama.
  
  Paolo Magelli, kojeg (pre)dugo nismo vidjeli tako zaigranog i maštovitog, i dramaturginja Željka Udovičić nisu ni pokušavali nasilno povezati raznorodne jednočinke u čvrstu cjelinu; tek su s nekoliko vještih redateljskih rješenja i dramaturških asocijacija ovlaš omekšali rubove među njima. Logičan i precizno osmišljen redoslijed djelova također pridonosi zaokruženosti dojma, od početne introspektivne ispovijedi, preko stvarnosnih motiva siromaštva i usamljenosti do oniričkog završetka. Izvrsna scenografija Lorenza Bancija istovremeno je vizualno impresivna i izrazito funkcionalna, zaokružena jutenim zastorima i ispunjena plavo-bijelim madracima koji se prostiru cijelom širinom i preko dvadeset metara u dubinu dvorane Istra, omogućavajući redatelju beskrajna poigravanja s mnoštvom planova i podlogom koja glumce često prisiljava na posrtanje i neočekivano kretanje. Glazba Artura Annecchina zapanjujuće je precizna u podcrtavanju emocionalnih stanja likova, a dojmljiv je i dizajn svjetla samog redatelja i Aleksandra Čavleka. Leo Kulaš poslovično je pouzdan kao kostimograf, posebno uspješan u sitnim kostimografskim detaljima za svaki pojedini lik, među kojima se ističe rješenje za par vukova i svećenika u posljednjoj priči.
  
  Zagrebački pentagram otvara se Zonom snova Filipa Šovagovića, ispovjednom formom koja dijeli mnoge sličnosti s nedavno izvedenom monodramom Stanje nacije i ansambl-predstavom Ilijada 2001. istog autora. Šovagovićeve rečenice eliptične su i programatski hermetične, sa središnjim motivom promišljanja vlastitog položaja kao pisca u dugovima, u društvu kojem su takvi tipovi potpuno nepotrebni, ako ne i nepoželjni. Većina bi redatelja od Šovagovićeve nefokusirane logoreje napravila istu takvu teatarsku nadogradnju, ali Magelli se izgleda ozbiljno zainatio i uspio iznaći potrebne scenske argumente za Zonu snova. On udvaja tekst i dodjeljuje ga klaunovima, koje nadahnuto i koncentrirano tumače Nataša Dorčić i Goran Bogdan, pa se piščeva ponekad pretjerano samosažaljevajuća ispovijed na sceni pretvara u srčanu potragu za smislom kreativnog djelovanja. Dirljivo je bilo gledati redateljski trud da svim mogućim sredstvima – mizanscenom, rekvizitima, udvajanjem replika i cirkuskim pomagalima natjera ukočene rečenice u scenski uvjerljiv galop. Srećom, trud se višestruko isplatio, pa su gorko osmiješena i šminkom uprljana lica Nataše Dorčić i Gorana Bogdana na kraju Zone snova bili najbolji mogući uvod u daljnja zbivanja.
  
  Drugi zastupljeni autor pomalo strši među ostatkom ekipe, jer jedini nije etabliran kao dramatičar, nego prvenstveno kao prozaist. Unatoč tome, Igor Rajki dokazao je da mu je mjesto među izabranima, napisavši duhovitu grotesku o siromašnoj obitelji koja odluči krenuti u pljačku samoposluživanja. Niska platežna moć građanstva tako je zaoštrena do apsurda, a iznimno komično ispisani dijalozi pružili su autorskoj ekipi Pentagrama priliku za rasposajan humorni odmak, pa se dobiva dojam da su se na stvaranju Pljačke najbolje zabavljali. Magelli manirom starog redateljskog lisca vjerno slijedi pomalo infantilnu fakturu Rajkijevog dramskog pisma, pa završni prizor pljačke režira rješenjem koje mu se vjerojatno učinilo najgluplje, a time i najbolje. Glumce sa scene sklanja u improvizirani studio u kojem ih kamera snima u autu, a slika se projicira na platno izmiješana sa prethodno snimljenim materijalom samog Magellija i Ivana Marušića Klifa. Tako se opora društvena stvarnost suočila s humorom euforičnih Rajkijevih očajnika kojima na kraju humor jedini i preostaje. Sreten Mokrović vidno uživa u izvrsno napravljenoj ulozi oca, propalog skladatelja koji repa, a Nina Violić nosi cijelu priču sjajnom ulogom majke koja se zbog specifičnog humora doima kao da je upravo za nju i napisana. Ksenija Marinković baku igra kulerski opušteno i duhovito, s posebno uspjelom preobrazbom iz polumrtvog leša koji jede u staru zagriženu skojevku, a Pjer Meničanin odmjeren je i uvjerljiv kao sin Ivor. Milivoj Beader svojom staturom i frizurom kao beba prvenstveno dobro izgleda na sceni.
  
  Autorica Javiera, treće, središnje priče je Nina Mitrović. Jedina spisateljica u ekipi donosi punokrvnu žensku priču, s četiri junakinje koje seksualne i socijalne probleme mogu samo ustvrditi, ali ne i smoći snage početi ih rješavati. Javier realističkom fakturom pomalo odskače od ostatka materijala, a na istu izvedbenu razinu dižu ga prvenstveno izuzetno uspjele glumačke kreacije. Ksenija Marinković kao Andrea minimalnim glumačkim sredstvima uspijeva postići maksimum u emocionalnom luku od rezignacije do empatije, a Jadranka Đokić uvjerljiva je u ocrtavanju bezizlazne situacije u kojoj se nalazi Slađana. Barbara Prpić-Biffel disciplinirana je u potisnutom očaju Lucije, a Doris Šarić-Kukuljica osvaja srčanom kreacijom susjede Jadranke koja usprkos velikom životnom elanu izgleda kao da će se svaki čas slomiti.
  
  Skoro nikad ne zaključavamo jedini je dio Pentagrama koji ruralnom atmosferom i ličkim govorom nema prevelike veze sa Zagrebom, ali je za potrebe predstave približen gradu-temi lokalizacijom u neimenovano predgrađe. Tipičan Karakašev motivski kompleks tamnih sudbina skrivenih u pitoresknim selima promalja kroz depresivnu priču o sinu koji s liječenja u duševnoj bolnici dolazi jednako neuravnoteženoj majci. Oporu atmosferu psihičkog rata majke i sina prekida događaj u kojem sin upozanje djevojku koju seksualno zlostavlja vlastiti brat, policajac. Tešku temu Magelli razigrava odmakom od scenskog realizma, usmjeravajući glumački izraz prema grotesknoj stilizaciji. Doris Šarić-Kukuljica s teškim ruralnim naglaskom uvjerljiva je u ocrtavanju autističnog psihičkog pritiska na sina, a Frano Mašković precizno igra sinovljevu apatiju i potisnuti bijes, ne libeći se humornih odmaka koje mu omogućuje Karakašev predložak. Nina Violić stišanog je glumačkog habitusa u roli zlostavljane djevojke, a Milivoj Beader Bracu igra s jezivom autentičnošću, nepotrebno pokvarivši ukupan dojam s neuvjerljivom završnom scenom isforsiranog demonskog smijeha.
  
  Zagrebački pentagram trijumfalno okončava briljantnom Vidićevom burleskom nazvanom Zoo. Nakon umjetničkih preispitivanja, čemera siromaštva i usamljeničkih sudbina, predstava završava snoviđenjem u Maksimirskoj šumi, u kojoj dvoje zaljubljenih sreću mitska bića poput Marice i vuka iz poznatih dječjih priča, i, last but not least, biskupa Maksimilijana Vrhovca. Vidić izuzetno duhovito piše izravno aludirajući na sadašnju zagrebačku političku nomenklaturu, pa završna epizoda omnibusa nedvojbeno upućuje na mjesto i vrijeme nastanka cjelokupne predstave. Ne sasvim uvjerljive i manje precizno izrežirane scene dvaju ljubavnika (u tumačenju Jadranke Đokić i Pjera Meničanina) potpuno je zasjenila pojava vuka kojeg Sreten Mokrović glumi s rijetko viđenom energijom i maštom, stvarajući ponajbolju rolu u predstavi. Izgladnjenu životinju koja bježi iz zološkog vrta žicajući kekse i cigarete Mokrović igra urnebesno, istodobno ogorčeno i dostojanstveno, a točku na i u sjajnoj sceni stavlja Ksenija Marinković kojoj je u ulozi depresivne vučice za salve smijeha iz gledališta dovoljno da se samo pojavi na sceni. Milivoj Beader Maksimilijana Vrhovca igra smireno i duhovito, a njegov elegantno podignut bosanski grb sugrađanima zadnja je scenska slika Zagrebačkog pentagrama, koja dječje naivnom uvredom kamuflira želju za promjenama.
  
  Zagrebački pentagram veliki je povratak Paola Magellija na umjetničku razinu njegovih najboljih predstava, a u tome je imao svesrdnu pomoć nadahnutih autora i suradnika te maksimalno motiviranog, gotovo euforičnog glumačkog ansambla u čije se kvalitete nije ni sumnjalo. Malo je u hrvatskom mainstreamu tako pametnih i znalački režiranih predstava, koje točno znaju što i kako žele reći. Ako ove sezone treba izdvojiti jednu predstavu u velikim zagrebačkim teatarskim kućama – to je Zagrebački pentagram.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 11. travnja 2009.

Piše: