Izgubljeni u stihu

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Pedro Calderon de la Barca, Život je san, red. Rene Medvešek

• Na papiru je sve izgledalo tako obećavajuće. Rijetko izvođeno, središnje djelo španjolskog zlatnog vijeka i maštovit redatelj koji će zaobići Calderonovo dogmatsko dociranje o moralu te na sceni naglasiti u djelo itekako upisane, suvremene motive pojedinačne odgovornosti svakog čovjeka za nadvladavanje vlastitih slabosti. Rene Medvešek svojom je nenametljivom religioznošću i osebujnim režijskim rukopisom svakako dobar izbor za takav težak zadatak, ali je krajnji rezultat nažalost presudno ostao obilježen taktikom koja je na čudan način paradoksalna, istodobno i ziheraška i hrabra. Sve karte stavljene su naime na klasično izgovoren i vješto skraćen Calderonov kićeni stih, bez želje da se u tkivo predstave utisne vidljiviji redateljski pečat.
  
  Život je san fascinantna je parabola o kraljeviću koji dva puta prelazi put od zatočeništva do sjaja političke moći, gubeći pritom pojam o granici između sna i stvarnosti. Medvešek u programskoj knjižici naglašava kako je u radu na tekstu imao potrebu za nekom vrstom poniznosti, što se čini prilično dvojbenom redateljskom strategijom. Korak dalje od zdravog poštovanja prema dramskom predlošku, poniznost kao da u sebi uključuje nedostatak analitičnosti i kriterija, pa smo umjesto konstruktivnom i uzbudljivom istraživanju baroknog tkiva Calderonova djela na sceni svjedočili ukočenom odbljesku Španjolčevih rečenica, koje su na sličan način mogle s kazališnih dasaka dopirati i prije deset, dvadeset ili pedeset godina.
  
  Dramska radnja osmišljena je vrlo jednostavno, s logičnom i geometrijski čistom razdijelnicom između plana na prosceniju koji predstavlja utvrdu i u dubini prostrtog dvora uokvirenog zavjesom od užeta. Dojmljiva scenografija Tanje Lacko uokvirena je začudnim baroknim lusterom napravljenim od kazališnih reflektora, koji dodatno zamagljuje tanku liniju između zbilje i privida, a Doris Kristić napravila je uvjerljive kostime iz epohe. Među rijetka režijska rješenja koja ne uključuju školski zamišljeni mizanscen i statičan dijalog ubraja se angažman glazbenika Gorana Goršea i Lovorke Begović, koji živom svirkom grubih udaraljki i nježne harfe daju i glazbenu potporu središnjoj bitci između dobra i zla u glavnom junaku.
  
  U tako zamišljenoj predstavi glumci su imali veoma težak zadatak uvjerljivog izgovaranja stiha u klišeiziranom kretanju po sceni. Franjo Dijak kao Sigismund ostvario je najbolju ulogu, i s njom se definitivno potvrdio kao jedan od najperspektivnijih mladih prvaka Gavelle. Besprijekorne dikcije i energičnog nastupa, Dijak zbilja daje sve od sebe da bujice ukočenih metafora na sceni izvede kao uvjerljiv osobni iskaz dubinski zbunjenog mladog čovjeka, i u tom trudu ima velikog uspjeha. Odličan je i Sven Medvešek u ulozi njegova čuvara Klotalda, kojeg igra smireno i sigurno, s pogođenim omjerom između autoritativnosti i suosjećanja. Hrvoje Klobučar i Nataša Janjić uvjerljivi su kao vlašću opijeni Astolfo i Stela, a Dijana Vidušin energična je i precizna u ulozi Rosaure. Darko Milas kao Sigismundov otac Bazilije najbolji je u scenama kad umjesto nedodirljivog kralja vidimo nesigurnog starca, a manje je uvjerljiv u trenucima kad treba pokazati kraljevsku nadmoć. Ozren Grabarić siguran je i uvjerljiv u jedinoj komičnoj roli Rosaurina sluge Klarina, iako valja primjetiti kako mu glumački izraz s ironičnim izgovaranjem stiha i specifičnom facijalnom ekspresivnošću u nekim djelovima podsjeća na magistralnu rolu Vratila u nedavnom Snu ivanjske noći. Sven Šestak korektan je kao vođa pobune koji na kraju oslobađa Sigismunda, premda su prizori s potpuno neuvjerljivim skandiranjima vojnika režijski najslabiji trenutak predstave.
  
  Život je san je tako u konačnici postao žrtvom redateljskih dobrih namjera. Klasično postavljanje na scenu, ma kako zanatski vješto bilo izvedeno, zamagljuje razloge i argumente igranja Calderonova djela baš danas i ovdje, a ustrajavanje na gotovo opernoj fakturi statičnog dijalogiziranja slabo je branilo stav o zapuštenosti dramske riječi u današnjem teatru. Dramska riječ oduvijek je u teatru prvenstveno žudjela za nadahnutom scenskom nadogradnjom, koja je u ovom slučaju kronično nedostajala.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 8. travnja 2009.

Piše: