Može li danas opstati idealizam?

Teatar 2000, Zagreb: Nataša Govedić, Doc Hihót i tajanstvene susptance, red. autorski tim

  • Predstava Doc Hihót i tajanstvene suptance nastala je kao plod suradnje kazališne kritičarke i teatrologinje Nataše Govedić i glumca Vilima Matule. Naslonivši se na Cervantesa, Nataša Govedić napisala je tekst u kojemu preispituje donkihotovski idealizam, suočivši ga sa stvarnošću, te ukazavši na svu nemoć, a možda i promašenost težnje idealima u okrutnosti današnjice. Njen Doc Hihót pokušava zadržati dosljednost dok ga okrutnost realnosti snažno udara sinovim neprihvaćanjem, pomanjkanjem materijalnih sredstava i doslovno bejzbol palicama nekih suvremenih idealista.

    Predstava bez formalnog redatelja (njegovu ulogu obavio je autorski tim) prepuna je vrlo zanimljivih redateljskih rješenja, od elemenata kazališta sjena do poigravanja zastorima koji igraju važnu ulogu u svjetlosnom, prostornom i značenjskom sloju. Strukturno, sukob u predstavi nastaje prodiranjem fakcije u fikciju. U sloju fikcije izostaje klasičnih dijaloga, te se komunikacija svodi uglavnom na poigravanje filozofskim, znanstvenim i književnim citatima kroz koje se odvija sukob lutalačkog idealizma i sanjarenja o zvijezdama s konkretnošću ljudskog tijela, odnosno suočavanje makrokozmosa s mikrokozmosom. U tu fikciju grubo, utoliko jasnije, prodire fakcija sa suvremenim problemima glumaca koji tumače likove i njihovog stvarnog međuodnosa. Prijelomna točka predstave jest scena u kojoj Doc pokušava idealizam podići na razinu općeljudske ideje. Tu kreću obračuni sa svakodnevicom koja ga bespoštedno gazi. Idealizam može funkcionirati tek u izoliranosti i samoći.

    Odličan Vilim Matula igra Doca Hihóta stiliziranim glasom i pokretom čvrsto odvojenim od stvarnosti te uronjenim u vlastiti idealizam. U glumi pokazuje punu svijest o pokretu koji je uvijek centriran u jednoj točki te glasu koji iz monotone pjevnosti niti u jednom trenutku ne bježi u emociju. Takvu glumu u trenu pretače u gotovo neglumljenu svakidašnju svađu sa životnom družicom. U sceni pokušaja postavljanja vlastitih ideala u sveljudske ideje, Matula se pozornicom i oko nje kreće na elastičnim štulama, kontrolirajući ih nevjerojatnom lakoćom. Njegova scenska i životna partnerica Branka Trlin u ulozi Sanche stoji u opreci potpuno realnom glumom, često sa scene progovarajući epizode iz svakidašnjeg života. Razlike u glumačkom izrazu između Sanche i Branke gotovo nema, što je tek djelomičan propust budući da se lik i glumica na sceni dobrim dijelom preklapaju.

    Predstava se razvija i kroz vrlo privlačno jezično poigravanje stvaranjem nizova riječi zvukovno bliskih, ali značenjem često oprečnih te zajedničkim tjelesnim pokretima u kojima se glumačka energija sabija između tijela te održava tek međusobnom ravnotežom, baš kao što stvarna veza na sceni pleše po rubu između njegova idealizma i njene realnosti. Svjetlo Branka Cvjetičanina čini važan dio scenske igre, nadomještajući druge scenske elemente, mijenjajući prostore te intenzitetom ogoljavajući likove na sceni.

    Doc Hihot i tajanstvene supstance odlično je kazališno preispitivanje opstanka idealizma kao ideala u krutoj današnjici, u kojoj vlada bespoštedna borba za preživljavanje. Pomalo pretjerana citatnost i filozofičnost na početku opravdava se daljnjim slijedom radnje i ne prelazi u dramaturški suvišak. Vilim Matula odličnom izvedbom dodatno obogaćuje izuzetno slojevitu, no razumljivu predstavu.

    © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 5. travnja 2009.

Piše:

Igor
Tretinjak

kalendar premijera Zagreb