Cizelirani mainstream

Hrvatska kazališna kuća Zadar: Rona Munro, Željezo, red. Maja Šimić

  • Hrvatska kazališna kuća Zadar: Rona Munro, Željezo, red. Maja Šimić, foto: Željko KaravidaSuvremena škotska drama ne dijeli ni tekstološki ni stilski, a ponajmanje dekonstrukcijski karakter nove britanske drame; i prikazuje se (o čemu vjerno svjedoči njen antologičar Ian Brown) kao manjinska književnost usredotočena na stvaranje nove književne povijesti jedne nacije. Unutar korpusa, opus Rone Munro ostaje u strukturalnom i izvedbenom kontekstu konzervativan s naglaskom na ženskim temama i dokumentarističkom istraživanju svakodnevice. Drama Željezo (dosad neprevedena i neizvođena u nas) jest pseudopsihološka drama (pseudo upravo zbog dokumentarizma i prirode istraživanja zatvorske mimeze) koja ponajviše naglašava (uz dramu Smjele djevojke) autoričinu paradigmu ženske solidarnosti koja u provedbi nije feminističkog nego općeljudskog karaktera. Unatoč teškim temama i patološkom tonusu cijeloga sižea, Željezo nije ni energetski ni stilski usporedivo s analognim čitanjem istih u dramama Sarah Kane ili Marka Ravenhilla.

    Hrvatska kazališna kuća Zadar: Rona Munro, Željezo, red. Maja Šimić, foto: Željko KaravidaZadarska produkcija u redateljskoj viziji Maje Šimić naslonila se upravo na spomenutu sintagmu ženske solidarnosti i varijabilnosti općeljudskih vrednota u obliku odnosa majke i kćeri, izostavljajući dokumentaristički karakter predloška; prijevod Andrije Seifrieda na standardni jezik za takav način slikanja fabule bio je itekako podesan. Vizualno dopadljiva scenografija Marije Jevtić, perspektivno skraćena u dubini i markirana video prozorom na kraju, zatvorsku je salu za razgovore estetski prebacila u čist, hladan i nekomunikativan prostor koji je suprotan onome što se u njemu događa. Cijela vizualnost time naglašava tableau vivant stiliziranje svakodnevice, dok je patetičan video prolazećih oblaka možda želio (neuspješno) stvoriti dojam magičnog realizma à la Magritte ili Delvaux.

    Unutar takvog prostora Maja Šimić postavlja Željezo (u prilično skraćenom obliku) kao statičnu i prigušenu priču o zločinu, u kojoj dramski egzistiraju majka Fay (Jasna Ančič), kći Josie (Csilla Barath-Bastaić) i dvoje čuvara Sheilla i George (Sanja Zalović i Mirko Šatalić). Režijsko se čitanje Željeza prikazuje kao moralizatorsko-simbolička prispodoba u kojoj se dodatno otupljuje subverzivnost (ublaženi homoerotizam Fay i Sheille) i stoga se izvedba ostvaruje kao cizelirani kazališni mainstream u kojem dominira statičnost glumačke posture i  prenaglašena tekstualnost (u kombinaciji s dominantnom dosadom predloška). U takvoj  strukturi osvježenje donosi sekvenca u disco klubu i završni obrat patološke majke.

    Hrvatska kazališna kuća Zadar: Rona Munro, Željezo, red. Maja Šimić, foto: Željko KaravidaJasna Ančić s ublaženim je patosom i klimavom posturom svjetliji dio glumačkog kvarteta u kojem je pakt ženske solidarnosti razoren neujednačenošću njezine izvedbe i izvedbe Csille Barath-Bastaić – koja je bolja u pokretnim nego u komornim psihološkim sekvencama. Glumci na premijeri nisu bili u potpuno adekvatnom jedinstvu s tekstom, dok su sporedne uloge zatvorskih čuvara patile od prevelikog epskog patosa aktera. Čini se da glumačke kreacije zahtjevaju dalju doradu i drugačije balansiranje.

    Urednost produkcije (scenografija, kostimi Marije Šarić-Ban i korektno svjetlo Ive Nižića) bolji su dio Željeza. Drama Rone Munro ne bi trebala biti čitana kao žensko pismo par excellence ili kao općeljudski pamflet i stoga se bilo kakvo lineariziranje u odabiru režijskog čitanja ne doima uputnim ni do kraja opravdanim. Tekstovi  novakovih karakteristika bolje prolaze transformirani u filmski scenarij (o čemu svjedoče filmovi Michaela Winterbottoma ili Kena Loacha).

    Hrvatska kazališna kuća Zadar: Rona Munro, Željezo, red. Maja Šimić, foto: Željko KaravidaMainstream tog tipa nije nepoćudno kazališno zlo sudeći po odobravanju zadarske publike i po proračunskim sredstavima koje je odobrilo Ministarstvo kulture (200.000 kuna za za ovu godinu), ali su sama politika kazališta (HKK) i razlozi odabira izvedbeno neinventivnih i komornih komada u ovoj i prošloj godini poprilično upitni. Željezo je ispitna produkcija Maje Šimić, Zadranke, apsolventice beogradske Akademije umjetnosti, o čijem ćemo redateljskom razvoju više moći zaključiti nakon narednih projekata.

    © Mario Županović, KULISA.eu, 31. ožujka 2009.

Piše:

Mario
Županović