Iskreni pučki smijeh

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Marc Camoletti, Pidžama za šestero, red. Robert Raponja

• Produkcijska i intelektualna (mentalna, emocionalna) nezahtjevnost, oslonjenost na precizno držanje i pokrete glumčeva tijela, mehanika izazivanja komike svedena na klasičnu ukočenost geste, verbalna ponavljanja, izmapuliranost manipulatora, zabune, spajanje dvaju koncepata sličnih označitelja, rečenica je koja sažima uprizorenje Camolettijeve Pidžame za šestero u režiji Roberta Raponje i izvedbi dramskog ansambla osječkog HNK, potpomognutoga glumcem-gostom Tomislavom Martićem.
  
  Dosizanje brehtovskog umjetničkog užitka u gledatelja Camolettiju je od tercijalne važnosti, ali i Raponji, što se moglo očitati u najavi predstave, kada su njezini protagonisti upozoravali gledatelje na isključivanje osjetila, udobnost i laki konzumerizam, ne težeći produktivnosti, mašti, stapanju ili suprotstavljanju vlastita iskustva s akterima na sceni ili izvan nje. Komična farsa Pidžama za šestero u ovom slučaju ne polazi pogrešno od pretpostavke da se suprotstavlja duhu a priklanja tijelu, društvenoj stvarnosti, svakodnevici. Iako i to moramo izreći sa zadrškom, jer između Camolettijeve – njihove i Raponjine – naše malograđanštine još uvijek ne možemo uspostaviti bezuvjetan znak jednakosti, stoga što je čak i malograđanštini potrebno da sazre, da konačno bude komična, produktivna, a ne zaostajački tragična, kako nas uče naši prozaisti realizma. U očekivanju hica ispaljenog u srce muža razvratnika ili žene bludnice, na sceni u najgorem slučaju negativac biva poliven vodom ili gađan ledom, a kada je riječ o vulgarizmima, uvijek je kristalno jasno da se odnose na odveć vidljive i djetinjaste postupke izazivanja komičnog. I upravo je ta suprotstavljenost tijelu i nemogućnost u potpuno sažimanje s društvenom stvarnosti uvelike odmagala glumcima naviknutima na očekivane hice, noževe ili konopac, odnosno s druge strane, na uznosit duh, intelektualnost i suptilan govor komedije konverzacije ili intrige.
  
  Pidžama za šestero farsa je u punom modernom smislu riječi, zamišljena da tjera na spontani, zarazni, iskreni, pučki smijeh. Doduše ne skatološkim i opscenim tonom kao nekoć, nego rušenjem ćudoređa, seksualnih tabua, racionalizma, preko kojih bi se gledatelj trebao osvetiti društvu, religiji, politici za sve nametnute barijere. Instinkt, iracionalnost.
  
  U opisanoj atmosferi, kojoj se u potpunosti priklanja redatelj Raponja, najbolje se snalazi i održava niti komične farse Sandra Lončarić Tankosić u ulozi kuharice Suzett. Prirođenom se vrckavošću uspijeva spustiti na razinu tražene jednodimenzionalnosti, čime odiše ozbiljnošću pri pripremi prividno nezahtjevne uloge. Trebalo je sa sebe odbaciti teško breme naučenog, pseudovisokog stila, žanra, dobrog ukusa ako želite, i smoći snage ući u žrvanj klaunerije, iskrivljene grimase, grube komike – prostodušnosti. Sandra Lončarić Tankosić čini osječku Pidžamu iskreno zabavnim djelcem koje će, doduše, vrlo brzo biti zaboravljeno.
  
  Dok se za visoke glumačke domete Sandre Lončarić Tankosić već podugo zna, jedan me glumac posebno ugodno iznenadio, poglavito stoga što je u više navrata na osječkoj pozornici bio bezličan, neuvjerljiv i odbojan. Riječ je o Vjekoslavu Jankoviću koji glumi alibi-kuma Roberta. Janković je naprosto oduševio smirenošću, ravnodušnošću, prirodnošću, besprijekorno točno opipavši ubrzani i neravnomjerni puls nepotrebne preglumljenosti kolega, neprimjetno ustrajavajući na ispravcima, smirajima ritma. Janković je ovog puta, uvjeren sam, pokazao pravo lice, sposobnosti koje su toliko puta bile uslijed neprofesionalnosti, lijenosti i pretjerane oslonjenosti na izvanjsko, promjenjivo, zatomljene.
  
  Tatjana Bertok Zupković, Tomislav Martić, Nela Kocsis i Velimir Čokljat trebaju čim prije zaboraviti i ne samo ovu komičnu farsu, u očekivanju neke nove tragedije ili visoke komedije. Znaju kako je sridu teško pogoditi. Pokušali su.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 27. ožujka 2009.

Piše: