Ispovjedna zbirka neizoštrena fokusa

Teatar &TD, Zagreb: Marina Petković Liker, Raditi! Raditi... / Pokušaji 6, 9, 11, red. Marina Petković Liker

• 
  Marina Petković Liker jedna je od mladih, novih redateljskih imena tek izašlih sa zagrebačke Akademije, koja se prethodnim projektom Neka cijeli ovaj svijet ili O... / Pokušaji 7, 8, 10 predstavila na prošlogodišnjem Eurokazu. Riječ je očito o redateljici čiji način rada presudno ovisi o razini uključenosti glumaca i ostalih suradnika u kreativni proces, pa je i sami finalni proizvod kolektivni čin u kojem je redatelj puno bliži usuglašivaču ideja nego autoritarnom vizionaru. No, dok je predstava Neka cijeli ovaj svijet rasutom formom i ne-kazališnom strukturom mogla funkcionirati kao svjež i srčan izraz mlade redateljice i njezine ekipe, najnovija je premijera ponovila sličan rukopis koji je kao cjelina ostao na pola puta između heterogenog i nabacanog izvedbenog materijala i do kraja osmišljene predstave.
  
  Raditi, raditi... funkcionira kao linearan niz ispovjednih krokija koji povremene Čehovljeve rečenice spajaju s privatnim reminiscencijama, bez jače poveznice kojom bi gledateljeva pozornost usmjerila na cjelinu, umjesto na dopadljive slice of life isječke uvijek šarmantne Ane Karić ili duhovitog Tomislava Krstanovića. Bez te tako potrebne dramaturške kičme cijeli komad opasno se nakrivio pod pritiskom velikih, egistencijalno važnih pitanja kojima protutežu nije pružila dovoljno čvrsta redateljska vizija koja bi opravdala cjelinu kao samosvojno umjetničko djelo. Drugim riječima, u gustoj šumi ponuđenog materijala izvođača redateljica nije mogla (možda i nije htjela) iznaći način da se vidi i pojedinačno drvo zaokružene redateljske nakane. Poseban je problem i zatvaranje tako labavo strukturirane građe u gotovo klasične gabarite pozornice-kutije, tek s povremenim prelascima rampe, što je dodatno istaknulo spomenute nedostatke koji bi bili manje vidljivi u nekom neformalnijem prostoru, u kakvom je bila izvedena spomenuta prethodnica Neka cijeli ovaj svijet.
  
  U tako osmišljenom kolažu općeg i privatnog sedmero glumica i glumaca pružili su energičan i koncentriran angažman koji je rezultirao ujednačenim tempom izvedbe. Uz spomenute Anu Karić i Tomislava Krstanovića nastupili su i pomalo glumački distancirana Suzana Brezovec, glumom i pokretom vrlo uvjerljiva Sonja Pregrad, odmjerena Maja Katić te Petar Sarjanović i Helena Petković, kojima nedostatak formalne glumačke naobrazbe nije predstavljao ni najmanji problem u dostizanju visoke izvedbene razine cijelog kolektiva.
  
  Raditi, raditi... najbolje je shvatiti po naputku iz drugog dijela naslova, kao pokušaj i traženje mogućih puteva u gradnji kazališne predstave kao kolektivnog čina. Marina Petković Liker s akademije je izašla kao nesumljivo talentirana redateljica koja zna zainteresirati glumca i natjerati ga da plodonosno istražuje trusno područje između glumačkog izraza i emocionalnog angažmana koji mu prethodi i na koji se naslanja. Dobri su izgledi da će joj se uz izbrušeniju dramaturšku potporu i izoštreniji redateljski fokus daljnji rad u kazalištu, kako to formulira Čehov, otkriti lijepim.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 22. ožujka 2009.

Piše: