Turobni nastanak svjetla

Zagrebačko kazalište lutaka: Ana Tonković Dolenčić, Svarožić, red. Krešimir Dolenčić

• 
  Zagrebačko kazalište lutaka Svarožićem je povelo djecu u svijet slavenske mitologije, svijet ispunjen mračnim čudima u kojemu su humor i vedrina rijetki gosti. Naslonivši se na slavensku mitologiju i Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, Ana Tonković Dolenčić ispričala je priču o nastanku poznatog nam svijeta, o buđenju sunca, stvaranju dana i noći te podjeli godine na godišnja doba. Jednostavna priča, no nažalost nimalo jednostavno izložena. Pritom problem nije struktura nego obilnost teksta. Od samoga početka nižu se rečenice bez predaha, značenjskog ili emocionalnog. Te gomile riječi vrlo brzo stvaraju zamor u malih (i velikih) gledatelja, što otežava praćenje predstave. Također, nepročišćenom tekstu nedostaje šarma i duhovitosti. Rijetko poigravanje riječima gubi se u zvučnoj kakofoniji, odnosno buci koja je cijelo vrijeme prisutna na sceni.
  
  Redatelj Krešimir Dolenčić preobilan tekst postavio je na scenu podržavši ga obilnošću pokreta, zvukova i paralelnih radnji. Stoga se počesto čini kaotičnim i neorganiziranim, a u nekoliko scena glumci i lutke djeluju kao da niti sami ne znaju što im je činiti. Brojne replike guše zbivanja na sceni. U nepročišćenosti i nagomilanosti našlo se mjesta i za poneko vrlo dopadljivo redateljsko rješenje, koje ostaje tek zgodna minijatura, poput uvođenja gledatelja u svijet tame uz pomoć crnog platna koje se spušta s vrha gledališta i tone u dubinu scene.
  
  Kroz predstavu gledatelje vodi pripovjedač (Željko Mavrović) koji je, baš kao i predstava u cjelini, opterećen suviškom teksta. Vizualno privlačne lutke (Patricio Alejandro Agüero) većinom izgledaju poput kostima s maskama koje glumci odijevaju, a klasične lutke uglavnom pokreću animatori na pokretnim stolcima, no te lutke ne djeluju dovoljno živo. Također, kod mnogih se animatora osjeća glumački pristup, odnosno neusmjerenost prema samoj lutki.
  
  Neke lutke poput Svarožića (animira ga Boris Mirković) i Mare (animira je Maja Nekić), pri okretima doslovce lete zrakom i vrlo su neuvjerljive u pokretima. Marina Kostelac u ulozi Svarožićeve bake Mokoš stvorila je najzanimljiviji lik, u koji je unijela puno duhovitih minijatura i bila najveselija točka predstave. Tek nešto je slabija u animaciji lutke. Branko Smiljanić vrlo je dobro animirao Peruna, Svarožićevog oca, odlično ga gestovno oblikujući. Ostali animatori i glumci tek su solidni. Ansamblu u cjelini nedostaje glumačkoga žara i energije te usredotočenosti.
  
  Ogoljena scena Dinke Jeričević zanimljive je pozadine i dopadljivih svjetlosnih izmjena (Dražen Dundović i Igor Matijevac) te pruža izvođačima mjesto za pokret, ali ne i zaklon, te stoga, izloženi na sceni, animatori nisu u potpunosti usmjereni na lutku i zadržavaju glumački element u igri. Glazba Tamare Obrovac nadahnuta je etno melosom, što odgovara temi i atmosferi predstave, no značenjski prazni songovi više su recitali nego melodične pjesme te nedovoljno razigravaju predstavu i ne zabavljaju publiku.
  
  U cjelini, Svarožić je glumački i lutkarski troma predstava uz tek pokoji bljesak. Nedostaje joj vedrine i komike, a posebice pravog lutkarstva u kojem je lutka glavna zvijezda.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 20. ožujka 2009.

Piše: