Prijeko potrebno priznavanje slabosti

Teatar Exit, Zagreb: Igor Hamer, Samo jučerašnja vijest, red. Iva Srnec

• Kad se na prošlogodišnjoj Smotri kazališnih amatera Zagreba Igor Hamer pojavio s vlastitom monodramom, izazvao je nepodijeljeno oduševljenje malobrojne publike i žirija. Hamer se tada predstavio kao ratni veteran kojem je gluma i hobi i terapija, a njegovu prirodnu neizbrušenu nadarenost u stopu je pratila i snažna, tvrdoglava vjera da to što radi može biti zanimljivo široj publici. Srećom, Matko Raguž prepoznao je materijal koji bi u komornom aranžmanu imao što ponuditi gledateljima, pa je Teatar Exit nakon nedavne velike i nekoliko manjih hit-predstava ponudio djelo s nesumnjivim manjkom instant-hit potencijala, koje mjesto pod suncem zaslužuje prije svega srčanošću i potresnom autentičnošću obrade teme o kojoj progovara. Raguž tim činom izaziva i okoštalo pravilo teatarskog mainstreama, koje se tiče strogog selektiranja pri puštanju neakademski obrazovanih glumaca u prestižna hrvatska svetišta Thalije. Hamer je nadareni glumac i pisac, ali je potpuni autsajder po svim zamislivim kriterijima, pa je Raguževa gesta ujedno i šarmantni virtualni vritnjak brojnim brojačima akademskih krvnih zrnaca hrvatskog teatra.
  
  Samo jučerašnja vijest nastala je iz Hamerovog skazovskog Jure, kojeg je autor i izvođač spremao pod mentorstvom Simone Dimitrov Palatinuš, u sklopu rada u Studiju Kubus. Predstava u Exitu nadopunjena je i proširena verzija s redateljskim potpisom mlade redateljice Iva Srnec, koja je Hameru pomogla uhvatiti se u koštac s bitno razgranatijom galerijom likova, pa smo umjesto u pretežitom pripovijedanju iz prvog lica, na Exitovoj premijeri svjedočili većem broju mahom uspješnih glumačkih transformacija.
  
  Hamerov Jura duhovni je brat još jednom sjajno ocrtanom junaku nedavnih besmislenih pokolja na ovim prostorima, Jakovu Serdaru iz Mlakićevog romana Kad magle stanu. I Jura je, kao i Jakov, inteligentan dečko s umjetničkim aspiracijama sposoban tek dijagnosticirati vlastitu izgubljenost i očaj, i jednom i drugom sveprisutna zagušujuća agresija stoji k'o žabi gaće, ali joj se nisu sposobni oduprijeti. Upravo u tom priznavanju slabosti leži najveća prednost Samo jučerašnje vijesti. Hamer ne docira, ne propovijeda o mogućnosti izlaza, ne daje recepte za brzo ozdravljenje. On je kao Jura naprosto bistar tip iz kvarta koji svojom pričom bolno uvjerljivo prikazuje kako masovna histerija i krvoločna agresija pod maskom raznih domoljublja uzima sve što joj se nađe pri ruci, ne birajući previše.
  
  Samo jučerašnja vijest je prelaskom iz Jure izgubila nešto od Hamerove glumačke zaigranosti i dječačkog šarma kojeg je emanirao na amaterskim scenama, a neki iznimni elementi monodrame zamijenjeni su scenski potentnim, ali manje potresnim prizorima. Najveća razlika očituje se u ubačenoj sceni Jurinog dijaloga s vragom i dragim bogom, koji dobro usmjerenu kritiku sveprisutnog konzumerizma na scenu postavlja preplastično i pomalo neuvjerljivo, jer u impresionističkom nizu gorkih crtica iz života strši svojom doslovnošću i izravnim imenovanjem krivca. Usprkos malobrojnim zamjerkama, Hamerov glumački izraz u izuzetno zahtjevnoj monodramskoj formi je konstantno prirodan i uvjerljiv, bez zapadanja u patetiku i prenaglašenu agresiju. Hamer dobro razumije Juru, i brani ga svim raspoloživim glumačkim sredstvima, a ponajviše iskrenom i gotovo neglumljenom rečenicom, zbog koje ispričana priča i izgleda tako važna i vrijedna pričanja. Naposlijetku, glumcu valja oprostiti i vidljivu premijernu tremu koja mu nije dopustila da šarmom osvoji gledalište u mjeri u kojoj ga je znao osvajati dok je igrao u nižim ligama.
  
  U spomenutom Mlakićevom romanu jedan od likova opisuje rat kao naglu kišu, iz koje se samo pokušavaš izvući što suši. Hamerov Jura izišao je iz tog pljuska potpuno mokar, a njegova neposredna i autentična priča rekonstruira povijest bolesti mnogih današnjih penzionera u tridesetima. Uz malo više Hamerovog samopouzdanja i prijeko potrebnog iskustva na sceni, Exit je sa Samo jučerašnjom vijesti dobio još jednu predstavu koja o vremenu oko sebe govori bespoštedno kritično i iskreno.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 19. ožujka 2009.

Piše: