Pomak prioriteta

Gradsko kazalište Sisak: Robert Holman, Jonah i Otto, red. Zijah A. Sokolović

• Volim kazališne sredine i ljude spremne za izazove. To, dakako, ne znači potrošiti hrpu tuđega novca kako bi utažili vlastite ambicije, nego prihvatiti izazov novih ideja i učiniti ih sredini zanimljivima. Udruživši materijalna i duhovna sredstva, Gradsko kazalište Sisak i Zijah A. Sokolović udomaćili su međunarodni kazališni projekt pod naslovom Male predstave – neobične teme pa tako je prvo postavljen Kos Davida Harrowera, a nedavno Jonah i Otto Roberta Holmana. U oba slučaja redatelj i jedan od sudionika jest Zijah A. Sokolović, a njegovi su partneri mladi, talentirani i dobro poznati glumci. Podsjetimo da je Olga Pakalović upravo za ulogu u predstavi Kos nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta.
  
  Stisnuti scenografijom Igora Pauške na pozornici zgrade Kristalne kocke vedrine, zajedno s publikom, Jonah i Otto (Dražen Šivak i Zijah A. Sokolović), mladić i starac, suparnici i prijatelji, opsjenar i blagonakloni promatrač, pokušavaju se prepoznati, prevariti i pomoći. Prepričavati njihov razgovor jalov je posao i nije čak niti važno o čemu govore. Bit njihova druženja leži u potrazi za dobrotom, ali na neprepoznatljiv način – kao da je biti dobar slabost koju valja skrivati. Tek zamjena odjeće čini simboličnu gestu bliskosti – prisjetimo li se tjelesnih izgleda Šivaka i Sokolovića, znamo da je to bilo pomalo tegobno. Iako su tema i poruka prilično jasni, činjenica je da se ne radi o pitkom tekstu; kratke replike, u ovom slučaju, prije su hermetičnost no lakoća. Međutim, čak i taj napor praćenja razgovora nije prepreka u prepoznavanju razvoja njihovog odnosa, dovoljno je gledati mimiku ili škrtost pokreta pa da postane jasna zamjena uloga, promjena raspoloženja ili pomak prioriteta.
  
  Jonah i Otto nisu dopadljiva predstava koja zavodi pričom – gledatelj se osjeća djelomice krivim za tuđu nesreću, taknut (gotovo doslovce) rukom kojoj nije spreman uzvratiti stisak te uglavnom potišten.
  No, dogodi li mu se slična situacija u stvarnom životu, bit će ojačan prethodnom spoznajom i izbjeći će zamku. Ništa nije izgubljeno ukoliko se još može suosjećati.
  
  Prisjetimo li se dosadašnjih Sokolovićevih tema i predstava sjetit ćemo se da čak i kada su napravljene na humorističan način, to nikad nije smijeh radi njega samoga . Uvijek je to varka koja natjera gledatelja da se prepustiti, a onda se iza ugla iznjedri opaka priča. Mudar je Sokolović i čini mi se da je među mladim glumcima posijao sjeme angažiranosti – možda kazalište opet postane mjesto gdje se govore neke važne stvari.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 17. ožujka 2009.

Piše: