Bučna kritika stanja društva

Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Ferenc Molnár, Dječaci Pavlove ulice, red. Aida Bukvić

• Dječaci Pavlove ulice, nova predstava Kazališta na Peščenici (KNAP), pridružuje se ovosezonskim lektirnim naslovima na zagrebačkim kazališnim daskama – Vandi Kazališta Mala scena i Sasvim sam popubertetio Kazališta Žar ptica. I dok je prva predstava tek odrađen posao, a druga bez pretenzija da bude velika, Dječaci Pavlove ulice vrlo su dojmljiva, aktualna i u kritici društva jasna predstava.
  
  Jedan od najljepših i najpotresnijih romana za djecu, Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnára dramatizirao je i sceni prilagodio Matko Botić koji je priču o vjernosti družini, o prijateljstvu, hrabrosti malenih te prije svega ponosu, aktualizirao, pa se tako primjerice glavni lik Nemecsek ne prehladi nego ga protivnička banda pretuče.
  
  Dječaci Pavlove ulice zadržavaju osnovnu dramsku nit romana – sukob suparničkih bandi za prestiž i grunt. Iz naslova nestaju junaci i zamjenjuju ih dječaci što, kao i završni obrat u kojemu se ukazuje na besmisao cijelog sukoba, iznosi osnovnu misao novog čitanja Junaka Pavlove ulice, a ta je da su Nemecsek i družba tek dječaci uronjeni u svijet lažnih junaka, a (prevelika) žrtva herojska je tek na trenutak. Takvom dramatizacijom Botić izriče jasnu kritiku trenutnog stanja društva u kojemu su tinejdžeri u stanju nasmrt pretući vršnjaka usred Zagreba. Nekadašnjoj odvažnosti, junačkoj želji za pripadanjem vlastitoj družini i kvartu, u nimalo romantičnoj današnjici nema mjesta.
  
  Neki od dramskih obrata vrlo se efektno naznačuju, poput Gerebova prelaska u suprotni tabor, realiziranog s tek pokojom sugestivnom minijaturom. Također, pripovjedne se scene pretaču u dramske, čime dobivaju na ritmičnosti.
  
  Režija Aide Bukvić vrlo je dinamična, za glumce tjelesno zahtjevna, s nekoliko vrlo efektnih i poetičnih, dramaturški opravdanih scena, poput prosipanja pijeska obasjanog svjetlom ili uznemirujuće scene u kojoj se likovi pripremaju za konačni obračun te u napetosti dočekuju opasnost, kružeći snopovima svijetla gledalištem. Umeci između i unutar scena puni su značenjski nabijenog te vizualno efektnog tjelesnog pokreta. Tjelesni obračuni realizirani su u rasponu od stiliziranog i simboličkog pokreta do gotovo grubo realističnog. Završna scena, nažalost, pomalo je zbrkana te ne zatvara predstavu dovoljnom emocionalnom snagom.
  
  Dinamični ritam odgovara mladim glumcima, a za povoljan dojam predstave zaslužna je i njihova vrlo dobra interakcija. Sven Madžarević uvjerljivo dočarava Nemecsekovu krhkost, no u njegovom nastupu nema nijansi, zbog čega se buđenje hrabrosti njegovog lika doima iznenadnim i nametnutim.
  
  Trojica glumaca tumače po dva lika, članove suprotstavljenih bandi, te izlažu suprotstavljene poglede na iste probleme. Zoranu Pribičeviću (Boko i Pasztor Mlađi) u ulozi Boke nedostaje emocionalne slojevitosti. Kako se u romanu upravo kod tog lika događa najveći emocionalni lom, nedostatak je još uočljiviji. Također nedostaje i njegov zaštitnički stav prema Nemecseku. Silvio Vovk oblikovao je Csonakosa zanimljivo i s razigranom tjelesnom gestom, a Ferija Atsa potpuno suprotno, hladno i oštro, s dozom dostojanstvenosti. Vovk odlično prelazi iz lika u lik, jasno naznačujući posebnost svakog od njih. Petar Cvirn ne ističe se previše u ulogama Csele i Pasztora Starijeg, a Tomislav Krstanović solidno oblikuje emocionalne promjene u Gerebu.
  
  Scena Miljenka Sekulića sastoji se od instalacije načinjene od skela koja, zadržavajući isti oblik ili ga minimalno mijenjajući, preuzima različite scenske uloge. Glazba koju je izabrala Aida Bukvić vrlo je sugestivna, ritmična, nabijena strašću koja se pretače na glumu, a kostimi Hane Letice diskretno naznačavaju pripadnost pojedinim grupama, odnosno bandama.
  
  Uprkos zamjerkama oko završne scene i pojedinih interpretacija, Dječaci Pavlove ulice vrlo su dobra predstava za mlade koja sa scene glasno izriče kritiku aktualnih događaja i stanja društva.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 15. ožujka 2009.

Piše: