Gdi je ono sveto Kraljevo?

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Kraljevo, red. Ozren Prohić

• Krležino Kraljevo uvijek je na kazališnoj sceni bilo presudno obilježeno stupnjem i intenzitetom redateljeve imaginacije. Od Dina Radojevića i njegovog virtuoznog putokaza ka mogućim modernim čitanjima Krležine jednočinke u Gavelli sedamdesetih, pa sve do Vite Taufera koji je devedesetih u Rijeci s istim dramskim materijalom zastrašujuće izravno najavio društvene katastrofe koje su ubrzo uslijedile. U novoj inscenaciji Kraljeva u zagrebačkom HNK nema te prijeko potrebne redateljske imaginacije i vještine.
  
  Ozren Prohić Krležinu je razigranu i srčanu dramu prostora postavio poprilično poštujući integralni tekst, ali bez želje ili mogućnosti da taj razbarušeni materijal ritmizira i učini ga kazališno potentnim. Uvodne disonantne grupne scene dale su nerazumno spor i monoton ritam cijeloj produkciji, pa umjesto primordijalnih pijanih sukoba na sceni vidimo tek mlake i šparno koreografirane krokije s nedopustivom količinom praznoga hoda. Veliki je problem i u prvoloptaškim i neuvjerljivim aluzijama na suvremenost, pa tako Krležin Malograđanin kojeg redatelj predstavlja kao pripadnika navijačke supkulture ni na koji način ne uvodi Krležino dramsko pismo u 21. stoljeće, nego samo izgleda kao da je upao iz potpuno druge predstave. Kraljevo je i danas aktualno na hrvatskim kazališnim pozornicama; zbog suptilne analize društva koje se guši u vlastitim potisnutim agresijama, zbog aktualne i plastično ocrtane tematike muško-ženskih odnosa i zbog sjajno opisane sajamske menažerije koju prebačenu u digitalno doba neprekidno živimo. Niti jedan od tih motivskih kompleksa nije pretvoren u živo kazalište u novoj zagrebačkoj inscenaciji.
  
  Glumci su u tako zamišljenoj predstavi uglavnom izgledali prepuštenima sami sebi i vlastitim proizvoljnim rješenjima. Milan Pleština kao Janez govori privatnim južnjačkim naglascima i veći dio predstave izgleda nezainteresirano, osmišljavajući vlastiti ljubavni očaj stereotipnim glumačkim rješenjima. Ljubomir Kerekeš kao Štijef svoju scenu s Janezom igra okačen na uže na dva i pol metra visine, očigledno uživajući u improvizacijskim mogućnostima vlastitoga lika. Kerekeš Štijefa portretira kao vehementnog i duhovitog čovjeka iz naroda, povremeno pretjerujući s kreveljenjem i apartnim zasmijavanjem publike. Goran Grgić Herkulesa je osmislio u dva, tri izrazito gruba poteza, pa je od sveg bogatstva Herkulesove bahate ali fragilne agresije na sceni ostalo samo malo fajterskog mahanja ramenima i seksualnih aluzija. Ana Begić kao Anka u nekoj bi drugoj predstavi možda i plijenila pažnju svojom srčanom nesigurnošću, ali ovako je ostala tek jednodimenzionalna femme fatale. Ostatak glumačke ekipe, kojeg je primjerice Taufer u spomenutoj riječkoj predstavi tako efektno i točno uvezao u stoglavu (malo)građansku masu, uglavnom se više ili manje uspješno pokušavao što manje osramotiti na sceni.
  
  Kraljevo u HNK-u brzo je zaboravljiva, spora i nemotivirajuća predstava razočaravajuće redateljske vizije i glumačkih dostignuća. Poput Krležinog židovskog prodavača na sajmu, zagrebački HNK umjesto čokolade poslužio je – pijesak.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 25. veljače 2009.

Piše: