Kad maske padnu

Teatar Rugantino, Zagreb: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Franka Perković

• Drama Bog masakra Yasmine Reza, imala je čast ove sezone doživjeti dvije premijere na hrvatskim pozornicama. Prvu, splitsku, režirala je Nenni Delmestre, dok je drugu, koju je na sceni Histrionskog doma postavio teatar Rugantino, režirala Franka Perković.
  
  Bog nasakra jednakim intenzitetom puni i druga europska kazališta. Riječ je o gorkoj komediji u kojoj gotovo uobičajena situacija – fizički obračun dvaju dječaka, Ferdinanda Reillea i Brune Vallona, uplete njihove roditelje u odnos prepun nerazumijevanja koje je okidač za postupna, ali nesmiljena razotkrivanja mračnih obiteljskih tajni, gorčina i patnji. Sam razlog susreta dviju obitelji tako postaje tek inicijator čitavog niza sukoba i razjašnjenja.
  
  Dramska napetost velikim dijelom statične predstave stvara se kroz dijaloge. Psihološka razotkrivanja likova provode se direktnim pitanjima, čija doslovnost ne stvara očekivani rezultat, i zaobilaznim temama, gdje trivijalni razgovori mnogo dojmljivije dovode do kulminativnih točaka. Redateljica Franka Perković snagu riječi pojačava diskretnim redateljskim rješenjima, poput poigravanja rasporedom aktera u prostoru. Tako u jednom trenutku napetosti kreću iz dubine pozornice, da bi u drugoj sceni akteri promijenili mjesta te stvorili horizontalan dijaloški sukob.
  
  Od početka predstave osjeća se napetost koja se u strukturno jasnom i čvrstom prvom dijelu predstave vrlo dobro dočarava teškim vođenjem razgovora, vrtnjom oko banalnih tema uz trenutke mučne tišine. Kasnije, alkohol olakšava razgovor, ali i nagomilanu napetost pretvara u eksplozije strasti, ljutnje i bijesa koji razgovornu dramu na trenutke pretvaraju u fizičku. U tom dijelu napušta se čvrsta struktura, što se sadržajno može opravdati utjecajem alkohola i samom prirodom sukoba koji otvaranjem otpušta kočnice, međutim izvedbeno djeluje pomalo kaotično, kao da je redateljica pogubila konce predstave koje je vrlo dobro držala u prvom dijelu.
  
  Predstava ima dobar ritam, posebice u prvom dijelu, gdje dijaloge razbijaju vrlo dinamični prizori poput scenskog kaosa uzrokovanog zdravstvenim tegobama Annette Reille. Također, naizgled nepovezani poslovni razgovori koje njezin suprug Alain vodi mobitelom ubacuju se u radnju, lome je, da bi se u drugom dijelu predstave dramaturški opravdali te svojim intenzitetom pojavljivanja polako stvorili rubnu napetost koja Annette dovodi do završne kulminativne scene. Svi ti elementi dobro su isprepleteni u prvom dijelu predstave, dok se u drugom počesto čini da glumci ne znaju točno što im je činiti.
  
  Boris Svrtan vrlo uvjerljivo oblikuje lik Alaina Reillea, prezaposlenog odvjetnika, naizgled samouvjerenog, a ustvari emocionalno nezrele osobe koja bježi od obiteljskih obveza i koja u trenutku loma mobitela ostaje u potpunosti izgubljena. Gordana Gadžić je kao Véronique Vallon bučna i povremeno prenametljiva. Oprečan pristup ima Ivica Vidović koji igra njezinog supruga Michela. Vidović se isprva javlja iz drugog plana duhovitim upadicama da bi se u drugom dijelu predstave otvorio, zadržavši suzdržanost, čime odlično dočarava emocionalno hladnog Michela, koji se jedino boji vlastite supruge i njezinog pijanstva. Lik Urše Raukar od početka je točka predstave na kojoj se očitavaju posljedice psiholoških buktinja na sceni. Njezina je Annette isprva prenaglašeno sputana, potom osjetno uvjerljivija u scenama emocionalnih lomova, što kulminira scenom u kojoj nakupljeni bijes iskazuje gazeći tulipane, čime iskazuje prezir prema svom životu.
  
  Cijela se predstava odvija u istom scenskom okružju, dnevnoj sobi, koju Ivo Knezović uređuje modernistički, očistivši je od suvišnog, čime usmjerava pozornost na aktere i njihove sukobe. Pritom dio prostora ostavlja slobodnim, što je u drugom dijelu predstave iskorišteno za fizičku igru. Barbara Bourek kostimima diskretno, ali jasno naznačuje društvene razlike među likovima.
  
  Bog masakra kreće se rubom komike i tragike, nudeći gledatelju brojne glumački razigrane i privlačne scene, u kojima se ističu Ivica Vidović duhovitošću i Boris Svrtan scenskom pojavom. Redateljica predstavu dijaloga većim dijelom uspijeva dinamizirati umetnutim scenama i paralelnim radnjama. Iako pred kraj gubi strukturnu čvrstoću početnoga dijela, a tim raspadom pada ritmički i strukturno, predstava ipak nudi dovoljnu količinu vrlo razigrane gorčine.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 11. veljače 2009. 

Piše: