Dojmljiva studija o moći napisanog

Scena Gorica, Velika Gorica: Martin McDonagh, The Pillowman, red. Saša Broz

• Drama The Pillowman, premijerno prikazana na Sceni Gorica, najuspješniji je tekst Martina McDonagha, jednog od najznamenitijih britanskih dramskih pisaca.
  
  Riječ je o turobnoj drami koja se postupno rastvara do same srži nudeći i vlastiti pogled na snagu pisane riječi. Glavni lik, pisac Katurian Katurian, zbog svojih je priča završio u žrvnju totalitarnog sistema. U istrazi koju provode dvojica policijskih istražitelja, ulaskom u priče te upoznavanjem s piščevim osobnim životom i životom njegova intelektualno ograničena brata, uranjamo u slučaj mnogo složeniji od tematski neprikladnih priča, u svijet u kojemu se fikcija pretače u stvarnost i događaju se zločini ukradeni iz priča.
  
  Redateljica Saša Broz bez naglašenih redateljskih intervencija vjerno prenosi atmosferu djela u predstavu prepunu psiholoških igara i preispitivanja koja vode do samih rubova fizičkih obračuna. Četvoricu aktera, kao i radnju u cjelini, redateljica smješta u staklenik, potencirajući tako zatvorenost i uskogrudnost totalitarnog sistema te istodobno intenzivirajući klaustrofobiju međusobnih odnosa i cjelokupne situacije.
  
  Policijsko ispitivanje čini okvir predstave u koji uranjaju začudne Katurijanove priče te postupno slažu mozaik. Rekonstrukcija zločina koji izranja u prvi plan svodi se na iščitavanje Katurijanovih priča, čime fikcija prodire u stvarnost, moć napisanog postaje opipljiva, a kontrola pisma u potpunosti opravdana.
  
  Dva sloja predstave – saslušanje (koje postavlja metapitanja o poziciji autora u totalitarnom sistemu) i pripovijedanje priča (koje razotkriva pojedinosti konkretnog zločina) vrlo se umješno prepliću i stapaju u cjelinu. Pripovijedanje razbijanjem dramskog toka lomi ritam predstave i drži gledatelja u stalnoj napetosti. Lagani pad intenziteta osjeća se u dijalozima policijskih istražitelja, čiji sukob nije dokraja razrađen niti je u potpunosti dramaturški osmišljen i opravdan. Također, ritam ponešto pada u sceni u kojoj istražitelj Tupolski priča svoju priču, dramaturški opravdanu, ali ritmički malo nekonzistentna (uvod u priču prespor je, čime se ruši napetost).
  
  Dražen Šivak odličan je i vrlo slojevit kao Katurian Katurian. Na početku se doima nevino, da bi se potom transformirao u zločinca i žrtvu, patnika i borca za vlastitu pisanu ostavštinu. Dojmljivo kontrolira emociju i intenzitet govora, a tjelesno je vrlo izražajan. Najdojmljiviiji je u trenucima kada kroz opipljiv strah iskazuje tihi, ali snažan bunt i ponos. Adem Smailhodžić duševno zaostalog brata Michala vizualno i mentalno oblikuje kao djetinje nedužan, simpatičan i ranjiv lik, čime dojmljivijim čini obrat u okrutnost. Srđan Grahovac tumači policijskog inspektora Tupolskog s pritajenom nervozom neuspješno skrivenom iza privida dobrote. Taj spoj stvara stalnu napetost, koja na kraju eruptira, tek nešto diskretnije no što se očekivalo. Goran Bogdan nije u potpunosti uvjerljiv u ulozi policajca Ariela zbog nedovoljne slojevitosti interpretacije, što neuvjerljivim čini njegov završni obrat.
  
  Glazba Saše Lošića oblikovana je gotovo filmski te odlično pogađa turobnu atmosferu predstave, pojačavajući je tamnim tonovima i zvukovima poput kapanja vode i škripe vrata, čime se stvara dodatna napetost. Scena Dragutina Broza izuzetno je funkcionalna i značenjski slojevita. Staklenička zatvorenost pojačava klaustrofobičnost događaja, dok buka koja nastaje unutar staklenika ima jak utjecaj na glumačke izvedbe. Glumac je ogoljen u zatvorenosti, suočen sa svojim likom u prostoru koji nudi lažnu izolaciju, a otkriva znatno više no što skriva. Nikša Mrkonjić svjetlosnim efektima intenzivira atmosferu i podcrtava događanja na sceni.
  
  The Pillowman dva sata drži gledatelja u stalnoj napetosti, protokom radnje pojačavajući začudnosti i postavljajući stalno nova pitanja o ulozi pisca u totalitarnom sistemu, kao i o moći napisanog. Je li cenzura tek vezana uz totalitarni sistem ili je u nekom obliku nužna? Je li autor odgovoran za djelo i nakon što ga završi ili ono počinje vlastitu knjišku egzistenciju? Ima li napisana riječ moć izgovorene? Ta i mnoga druga pitanja postavljamo si gledajući stalni rastući sukob četvorice glumaca, koji puca u kulminativnim scenama gotovo filmskih fizičkih obračuna. A u centru cijele te okrutne igre je riječ, rečenica, priča. Priča koja ostaje ili nestaje u nepovrat. I koja je pravi izvor i centar dramskog sukoba. Odličan tekst pretočen je u jednako dobru predstavu – napetu, tešku, slojevitu i provokativnu.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 3. veljače 2009.

Piše: