Propuštena prilika

Kazalište Mala scena, Zagreb: Silvija Šesto Stipančić, Vanda, red. Snježana Banović

• Premijernom izvedbom Vande Kazalište Mala scena kompletiralo je, uz prije postavljene komade Bum Tomica i Debela, trolist najpoznatijih djela Silvije Šesto Stipančić, jedne od najčitanijih autorica za djecu posljednjih godina. Takvim odabirom popularnih lektirnih naslova Mala scena radi na kazališnoj promociji hrvatskog rukopisa za mlade, dok istodobno igra na sigurno jer takav odabir osigurava velik broj izvedbi kod najsigurnije publike – đaka. To je dobro ako je predstava kvalitetna i privlačna mladim gledateljima. Nažalost, Vanda nije niti jedno niti drugo.
  
  Glavni je lik tinejdžerica Vanda s tipičnim problemima odrastanja, pojačanima neočekivanom majčinom trudnoćom. Sadržaj je, premda ne osobito originalan, privlačan mladim gledateljima jer je dio njihove stvarnosti. Hoće li pretegnuti dosada i zamor neoriginalnosti ili poistovjećivanje sa svježe ispričanom pričom, ovisi o predlošku i o vještini kojom je postavljen na scenu. Samom predlošku, koji pomalo nedostaje humora, u predstavi je pridodan niz drugih slabosti te je rezultat daleko od hit predstave za mlade, kakva se od Vande očekivala.
  
  Redateljica Snježana Banović ogolila je roman na osnovnu dramsku nit po načelu klasične dramske strukture. Međutim, sam zaplet previše je neuvjerljiv i površan, čime izostaje kulminacija, a prepovršno razrješenje još više trivijalizira cijelu radnju te gledatelj ima dojam da je prisustvovao tek štiklecu iz života tipične trinaestogodišnjakinje, a ne pravoj mladenačkoj drami. Kako je roman sveden na osnovni dramski zaplet, mnogi elementi koji čine važan dio romanesknog tkiva i njegova šarma tek su naznačeni ili su u potpunosti izostavljeni.
  
  Priča predstave izložena je pripovjedački, odnosno likovi je pričaju obraćajući se publici. Takav postupak u kojem sama dramska igra često ima ulogu pozadinske ilustracije ubrzo postaje zamoran. Ako je namjera bila stvoriti ispovjedni ton nalik dnevniku, željeni rezultat nije postignut, jer pripovijedanje ulazi u ironiju, šaljivost, ali ne i u emociju, koja bi mogla biti spona između pripovjedača i gledatelja.
  
  Prostor igre razbija se povremenim prodorom ruke u bijeloj rukavici koja pantomimski komunicira s glumcima na sceni te služi kao dodatni šaljivi komentator zbivanja. Iako zgodno zamišljeno, u izvedbenom aspektu, geste ruke, tog lutka komentatora, ponavljaju se te kako predstava odmiče gube idejnu svježinu.
  
  Izbor klasične glazbe za predstavu za mlade neuobičajen je i prilično hrabar. Riječ je o važnom elementu predstave jer putem glazbe progovara unutarnji aspekt likova. Ipak, čini se kako redateljica nije u potpunosti uspjela uklopiti posebnost glazbe u tematiku predstave. U svakom slučaj zanimljiv pokušaj upoznavanja mladih s vječnom čarolijom klasike.
  
  Glumci, baš poput predstave u cjelini, djeluju umorno i neinventivno. Iva Visković u ulozi Vande ne uspijeva dočarati trinaestogodišnjakinju uhvaćenu u ralje puberteta. Govor u književnom standardu zvuči neuvjerljivo, a glumački oscilira između odrasle osobe i prenaglašene infantilnosti koja prelazi u preglumljavanje. Ana Majhenić u ulozi mame govori strogo, ne mijenja emociju ni glumački izraz nego tek ponekad intenzitet. Dražen Bratulić jedini se pokušava odmaknuti od opće glumačke neinventivnosti. Lik oca stvara karikaturalnom glumom koja bi mogla preći u grotesku, čime bi predstava dobila zanimljivu dimenziju, no mjesto toga, karikatura sve više prelazi u buku bez pokrića. Previše samodopadna Anica Kovačević neuvjerljiva je u ulozi sluškinje. Prikazuje se neutralnom promatračicom koja zadržava izraženi odmak od događanja u obitelji, čime potencira neuvjerljivost raspleta, jer je upravo ona ta koja preuzima ulogu spasiteljice obiteljske situacije.
  
  Scenografkinja Dinka Jeričević ide za minimalizacijom scenskih elemenata. Na ogoljenoj sceni pojavljuje se stol i nekoliko stolaca uz još pokoji element pokućstva. Kostimi Dženise Pecotić razigrani su i pomaknuti od realističnih u naglašeni svijet boje.
  
  Predstava traje pedesetak minuta koje sporo prolaze i nakon završetka ostavlja gledatelja ravnodušnim s osjećajem da je riječ o tek odrađenom poslu. Redateljica nije uspjela gledatelja zainteresirati za predstavu. Šteta, jer je sama tema nudila mnogo više.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 1. veljače 2009.

Piše: