Oluja u čaši vode

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: William Shakespeare, Oluja, red. Ivica Kunčević

• Razloga za postavljanje Oluje na scenu, sada i ovdje, moglo bi se naći napretek; sukob Prosperovog znanstveničkog humanizma s prevladavajućim bespoštednim politikanstvom i igrama moći, kolonizatorski odnos protagonista prema Calibanu, tema emigracije kao prostora slobode, pitanje jezika kao sredstva agresije ili barem zaigrani eskapistički bijeg u iluziju, poput onoga Aleksandra Popovskog u nedavnom Snu ljetne noći u Gavelli. Ništa se od toga nije moglo vidjeti na daskama središnje nacionalne kuće, u nenadahnutoj režiji Ivice Kunčevića.
  
  Kunčević osmišljava potpuno neutralni, prazni prostor igre, s tek nekoliko rekvizita nužnih za provedbu radnje i skrivenim prostorom hinter-bine u kojem se odigrava prizor šahovske partije Mirande i Ferdinanda. Scenografija Ivice Prlendera nadsvođena je klaustrofobičnom, kaskadno postavljenom mrežom, koja naglašava izoliranost otoka i omogućuje efektan način izvedbe Arielovih nenadanih dolazaka. Takvom koncepcijom koja se uzda isključivo u glumčevu imaginaciju i suigru obilježene su i dramaturške intervencije Lade Martinac-Kralj, uglavnom svedene na kraćenja i izbacivanja poetski intoniranih oniričkih scena i prizora oluje, poput one Prosperova slavlja na početku četvrtog čina ili uvodne scene brodoloma. Svodeći Shakespeareovu magičnu bajku na konverzacijsku dramu koja je potpuno identično mogla biti postavljena i prije pedeset godina, Kunčević sve karte stavlja na rad s glumcima i upravo u tome ima najmanje uspjeha.
  
  Milan Pleština dobar je izbor za Prospera, s toplim glasom čudne dikcije koji stoji u suprotnosti s energičnom gestom i pojavom. Usprkos očiglednom trudu da dinamizira monološke blokove i osmisli životni lik umornoga maga u očajničkom pokušaju da promijeni svijet, Pleština na sceni prečesto izgleda kao usputni promatrač zbivanja kojemu su, uz potrošen mozak, očigledno potrošeni i živci. Njegovu kćer Mirandu smireno i čedno predstavlja Iva Mihalić, kojoj ipak nedostaje energije mladenačke zaljubljenosti u scenama s Ferdinandom. Ferdinanda korektno, ali pomalo nezainteresirano tumači Luka Dragić, tako da je sjajna i dirljiva ljubavna scena s početka trećeg čina odigrana kao da dvoje mladih razgovara o mogućem zajedničkom odlasku u samostan. Nezainteresiranost je najtočnija riječ i za igru skupine oko napuljskoga kralja; Goran Grgić s još jednim stereotipnim zlikovcem iz televizijske serije, Siniša Popović s karakterističnom glumom širokih ramena i još šire geste, bezlični Slavko Juraga te Zvonimir Zoričić, koji je kao pomalo senilni stari Gonzalo jedini u zajedničkim scenama pružio iskru životnosti i emocije. Vedran Mlikota osmislio je lik Trincula kao bulevarsku verziju Novakove Erminije s puno prvoloptaške igre na publiku, te je zajedno s agresivnim pijancem Stefanom Danka Ljuštine izgledao kao da je došao iz posve druge predstave. Poseban je problem i nemaštovito osmišljen lik Calibana kojeg glumi Nikša Kušelj, neuvjerljivim izvitoperenim hodom i mučeničkim izrazom lica, bez ikakve razrade kompleksnog karaktera lika.
  
  Jedinu zaokruženu i dojmljivu ulogu u predstavi dala je zaigrana i okretna Maja Kovač koja Ariela tumači kao vižljastog zračnog duha, nesretnim slučajem zatočenog u okoliš glume teških tijela. Brz i sveprisutan, nečujnog hoda i dječačkog glasa, Ariel Maje Kovač izgleda kao da se neprestano čudi izglobljenosti svijeta, u kojem i sama sloboda, zaslužena na kraju komada, ne znači puno. Ima neke ironične simbolike u sceni u kojoj Ariel, u interpretaciji istaknute pripadnice off-kazališta, začuđeno kroz rupicu na mreži sa stropa gleda prvu ligu haenkaovskih prvaka kako u oblaku prašine, koju dižu kostimi i rekviziti, rutinirano izgovaraju rečenice raspoređeni u školski pravilnu mizanscenu.
  
  Na kraju predstave, na videozidu vidimo sve sudionike zbivanja kako, blagoslovljeni Prosperovim oprostom i blagoslovom, izlaze na ulicu ispred kazališta odmičući se od onog što bi trebao biti teatarski prostor magije i privida. Možda bi bolje bilo da je što dalje od starog Fellner-Helmera otrčao sam Prospero, da skupi snage, konsolidira redove i vrati se kad bude spreman ponovo istinski uzburkati kazališne valove.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 13. svibnja 2008.

Piše: