Plodno ljeto i sušna zima
Kazališna godina 2008. u Zadru
-
Rezimiranje i evaluacija kazališne stvarnosti jedne kalendarske godine postavlja pred kritičara nezahvalan zadatak uokviravanja nečeg što bi, barem u suvremenom kontekstu trebalo predstavljati kontinuitet, a to je svijet izvedbenih umjetnosti. U osvrtu na izvedbenu scenu protekle godine u Zadru, primarno ću se stoga orijentirati na analizu fenomena kazališne provincije i na multiperspektivni suodnos produkcija-izvedba-publika.
Zadar niz godina egzistira na bipolarnoj opreci ljeto–zima i u tom kontekstu ni kazalište (odnosno izvedbene umjetnosti) nije iznimka; broj sadržaja i festivala neproporcionalno je na strani ljeta u kojem se ispucava festivalsko-turistički kolaž događaja: populističko Zadarsko kazališno ljeto, Zadar snova i Glazbene večeri u Sv. Donatu.
Zimski san opustjele destinacije prekidaju tek rijetke premijere i gostovanja. Institucionalno kazalište epitomizira Hrvatska kazališna kuća Zadar koja je u 2008. iznjedrila dvije dramske premijere; Mambo Italiano u veljači i Staklenu menažeriju u prosincu. Na zadarskom kazališnom ljetu igranje na sigurno još i možemo prožvakati (malo zagrebačkih, malo domaćih), ali format festivala na jednoj (zatvorenoj) pozornici u zenitu ljeta, teško je shvatiti. Čini se da slaba selektivnost publike i neinventivnost u odabiru programa opravdava navedenu sintagmu kazališne provincije. Grad koji gura prema brojci od sto tisuća stanovnika i obiluje financijama trebao bi preispitati vlastiti imidž na polju umjetnosti i kulturne ponude. U slučaju Zadra, moglo bi se reći da kazalište (koje ovisi o javnom novcu) nema sreće na periferiji. Dramski ansambl u na(ne)stajanju uklopio se svojom fizionomijom (dvoje zaposlenih glumaca) i karakterom u psihologiju provincijske zapuštenosti. Zadarska pretplatnička publika jedini je kontinuitet koji preživljava na onoj malograđanskoj sintagmi kruha i igara, a gradski dušebrižnici očito to dobro znaju. Potreba inovativnijeg i upućenijeg aparata jedan je od prerogativa grada koji se već godinama etablira kao boom sredina.
U godini velikih obljetnica (Držić, Zoranić) zadarski je pisac svečarski osvanuo u dvije produkcije njegovih Planina; prve Planine Kazališta lutaka Zadar (jedinog kazališta u kontinuitetu izvedbi i kvalitete) revizija su starije uspješnice Marina Carića koja je u novom ruhu prezentirana kao kvazi-ambijentalna procesija u gradskom perivoju; druge Planine Zadarskog plesnog ansambla Sanje Petrovski plesno su viđenje prvog hrvatskog romana. Čini se da su lutkarske Planine pobjedom na PIF-u označile i zenit cijele klasične produkcije u 2008. jer publici i vlasti očito gode lovorike i retrogradno uzdizanje nad vlastitom boljom prošlosti.
Treća strana priče, često u ključara financija s prefiksom alter, ukoričena u dvanaesti festival Zadar snova koji je, čini se, posustao u inovativnom žaru (sve manje lokacija, sve više filmova), ali i dalje nudi dobar kolaž naslonjen na suvremenu dramsku produkciju (Buljan, BadCo. i drugi) te kao i uvijek iznjedri nekoliko svježih zadarskih projekata; dugi niz godina naglasak je bio na performansu, a sada na suvremenom plesu koji pokazuje najveću konzistenciju u Zadru; uz Razgovor duše i tijela Sanje Petrovski i Stošije Zrinski pohvale ponajviše Mediumu dueta Martine Nevistić i Lade Petrovski. Izvan festivala vidjeli smo hvalevrijedan projekt Odijelo ne čini čovjeka Irme Omerzo i udruge Zalet realiziran u Sv. Donatu. Ples će zbog infrastrukture i otvorenosti medija i dalje prednjačiti u produkciji naspram kazalištu, koje okovano u zatvoreni sustav očito posustaje izvan institucija. Neke novosti mogao bi donijeti najavljeni projekt Artikultura koji bi u suradnji NVO-a i Kinozadra ponudio alternativnu pozornicu i kolaž sadržaja u samom centru grada (nekadašnje kino Pobjeda).
Čini se da omamljenost su sportom i zatvorene ruke vlasti i dalje nerješivi problem zadarske kazališne stvarnosti i stoga će provincijalni brod i dalje ploviti u nemirnim vodama.
© Mario Županović, KULISA.eu, 20. siječnja 2009.
Piše:
Županović