Nasmijati se i zaboraviti

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Mate Matišić, Legenda o svetom Muhli iliti al' su je(b)li stari vlaji, red. Zoran Mužić

• 
  Ideju za dramu o fra Muhli autor je preuzeo iz Boccacciova Dekamerona. Priča je uronjena u mračno srednjovjekovlje, a govori o fratru koji svojom snalažljivošću dolazi do zabranjenih tjelesnih zadovoljenja, koje kruni materijalnim i duhovnim nagradama. Usto, da ne bi bio okrenut isključivo sebi, Muhlo kraja i prekraja sudbine ostalih aktera. Matišić, kako bi je prostorno i karakterno približio gledateljima, priču smješta u Dalmatinsku zagoru, jezično je jasno odredivši.
  
  Napisan 1988. godine, tekst je prvu izvedbu imao iste godine u Rijeci u režiji Marina Carića. Tada je to bila izvrsna satira odnosa države i religije, s paralelom sadašnjosti i budućnosti. U novoj, histrionskoj verziji Muhle, izbačena je sadašnjost, te tako osiromašen tekst otkriva pokoju dramaturšku pogrešku, rasplet koji ne djeluje dovoljno uvjerljivo te poneki nemotivirani potez glavnog lika. Ipak i ovako osiromašen, tekst nudi dovoljnu količinu razigranih i duhovitih dijaloga, ali bez slojevitosti originala. Mnogobrojni zapleti temelje se na zamjenama identiteta, a humor se svodi uglavnom na verbalnu vulgarnost i tjelesne nepristojnosti. Po uzoru na farsu, žanr "koji se prezire i kojemu se divi" (P. Pavis) i koji "tjera na smijeh, iskren i pučki smijeh" (C. Mauron), što nova verzija Legende u svetom Muhli i jest.
  
  Redatelj Zoran Mužić novu verziju Muhle oblikovao je preuzevši poetiku i dramaturgiju farse. Naglasivši bučne i vulgarne scene teksta, koje su određivale ritam predstave i površnom duhovitošću izazivale smijeh u gledalištu, dolazilo je do zamjetnog pada u intimnijim scenama. Baš kao da smo gledatelji nekog putujućeg kazališta u kulturnoj provinciji, pred nama su se nudile duhovite aluzije na seks i probavu, kako verbalne tako i tjelesne, koje su se pretakale u psovke. Čini se kako se redatelj previše oslonio na tu duhovitost na prvu loptu, te je u predstavi (p)ostavio neke dramaturške nejasnoće, poput neuvjerljivog raspleta.
  
  S druge strane, redatelj nije iskoristio sve mogućnosti dramskog predloška, propustivši priliku poigravanja tekstom, nego je igrao na kartu sigurnog smijeha i lake zabave na prvu loptu. Nije se trudio pokušati aktualizirati priču, dapače, postavio je ogoljeni tekst kojim je napravio odmak od sadašnjice, jasno se zadržavši u prostoru igre bez aluzija.
  
  Smještanjem na centralnu poziciju scene nalik srednjovjekovnoj mansiji, Mužić je stvorio zanimljiv prostor igre, ali nije izvukao maksimum iz njega, kao što je nedovoljno iskoristio značenjsku odrednicu putujuće pozornice, izdignute nad ostatkom scene. Tek u rijetkim prizorima iskoristio je teatričnost prostora na samoj sceni, kao u prizoru u kojemu fra Muhlo, glumeći anđela Gabrijela, pozerski obljubljuje Luciju Krvopija. Također, fra Muhlu je postavio previše u pozadinu događanja, u diskreciju, ne davši mu dovoljno prostora da se razigra i zavlada prostorom igre, kao što vlada događajima.
  
  Ivica Pucar u ulozi fra Muhle počesto ga je činio tek promatračem, a ne osobom koja usmjerava radnju. Čini se da je razlog i u činjenici kako nije imao glumačke snage preuzeti igru. Također, u svom liku naglasak je stavio na vulgarnost i samodopadnost, izgubivši putem šarm, domišljatost i intelektualnu spretnost. U dijelovima gdje je fra Muhlo bio maskiran u anđela Gabrijela, Pucar je bio uvjerljiviji, jer je tom liku bolje odgovarala njegova sirovost i samodopadnost.
  
  Ostali glumci kretali su se u glumačkom izričaju od tjelesne glume, bučne i prenaglašene, tipične za farsu, glume koja se prebrzo potroši, što je posebno primijećeno kod Siniše Popovića, Asje Jovanović i Pere Jurčića, do dozirane ironije i samoironije, u slučaju Zvonimira Zoričića u ulozi križarskog ratnika Bogoslava koji se vraća kući nakon što je pobjegao iz rata, zaredivši se u časne sestre. Zoričić je svojom šarmantnom igrom muškarca uronjena u časnu sestru bio odličan ne pretjeravši u glumi, a opet oduševljavajući duhovitim pokretom, mimikom, gestom. Svojom glumom vladao je prizorima u kojima je igrao. Na tom tragu, tek bez dodatka ironije, kretao se Žarko Potočnjak (u alternaciji s Duškom Gojićem) koji je uvjerljivo odigrao nesigurnog i nesnalažljivog fra Anđelka koliko svjesnog laži i nemorala oko sebe, toliko zbunjenog i nemoćnog u odluci da nešto promijeni. Sanja Marin (alternacija Barbara Vicković) imala je duhovite epizode, posebice one u scenama s anđelom Gabrijelom, Alen Šalinović bio je razigran, ne pretjeravši u ekspresivnosti glumačkog izraza, a Katarina Perica bila je tek solidna.
  
  Scena Miljenka Sekulića postavljena je funkcionalno i sugestivno. Sekulić scenu vremenski jasno određuje, a prostorno otvara mogućnost poigravanja s centralnom pozornicom. Kostimografkinja Danica Dedijer zorno je dočarala srednjovjekovlje, uvukavši glumce u vesele šarene krpice. Glazba tekstopisca Mate Matišića također je na tragu srednjovjekovne melodičnosti, škrta i ekonomična u izrazu, a opet lakopamtljiva.
  
  Predstava Legenda o svetom Muhli iliti al' su je(b)li stari vlaji vjerno nas vodi u svijet srednjovjekovne farse, zadovoljivši se lakonotnom zabavom koja humor gradi na vulgarnosti i psovki. Predstava nudi puno vike i buke, dovoljno duhovitih scena, neke odlične glumačke partije, neke slabije, poneki prazan hod i nelogičnost. Za nasmijati se i zaboraviti.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 19. siječnja 2009.

Piše: