Gledajte me, nestajem!

15. međunarodni festival malih scena, Rijeka – Inozemna gostovanja (2. dio)

• Nakon neplaniranog dana odmora zbog bolesti jednog od glumaca iz Edipa u Korintu Slovenskog narodnog gledališća, u sportskoj dvorani «Dinko Lukarić» svjedočili smo izvedbi predstave Ova divlja tama u režiji Pippa Delbona i izvedbi Teatra Emilia Romagna iz Modene te Mrtvačkom plesu Kazališnog laboratorija Sfumato iz Sofije, u režiji Margarite Mladenove.

  Pippo Delbono jedan je od najzanimljivijih teatarskih ljudi u Europi, a njegove predstave u kojima nerijetko i glumi, iznimno su samosvojni i unikatni dokazi da kazalište može biti životno i iskreno, čak i onda kada se u estetskom smislu izvedba u potpunosti odmiče od realnosti života prema izmaštanim slikama redateljevih unutarnjih nemira. Opća su mjesta u Delbonovoj biografiji utjecaji Eugenija Barbe i Pine Bausch, kao i podatak da njegovu šaroliku trupu, uz profesionalne glumce, čine i ljudi s dna društvene ljestvice te oni hendikepirani fizičkim i psihičkim oštećenjima. No, ono što je puno važnije od njihovih biografskih podataka jest nevjerojatno snažan osjećaj zajedništva i rijetko viđena posvećenost svih sudionika, bez trunke nepodnošljive kazališne rutine, tako česte čak i na ovakvim festivalima.
  
  Ova divlja tama nastala je po motivima istoimene knjige američkog književnika Harolda Brodkeya, u kojoj autor opisuje svoju unaprijed izgubljenu bitku s AIDS-om. Delbono, veteran istih ratova, osmislio je fragmentarnu ilustraciju središnjega krika knjige: «Gledajte me, nestajem!» u kojoj se glas pripovjedača sudara sa zastrašujućim prizorima između krajnjih stadija bolesti i neizbježne smrti. No, dok glavni junak umire, umire i sve oko njega, a Delbono na vrlo duhovit način opisuje diktaturu ispraznosti koja stvara okvir tragičnoj priči. Mali oglasi u kojima se traže seksualni partneri ili konzumeristička lavina reklamnih poruka, prirodno su stanište za usamljeno umiranje portagonista, pri čemu redatelj vrlo maštovito i potresno slaže kolaž javnog i privatnog.  
  
  Treba spomenuti i krajnje začudan događaj na okruglom stolu nakon predstave. Delbono je puno pričao o jednom od svojih glavnih glumaca, sedamdesetogodišnjem gluhonijemom starčiću Bobou koji je zadnjih četrdesetak godina proveo u instituciji za mentalno oboljele. Za to vrijeme, Bobo je iza kulisa naslutio da je vrijeme da i on kaže koju, i polako se, u svom privatnom nogometnom dresu s imenom Zlatana Ibrahimovića, uputio prema govornicima. Došao je do Delbona, uzeo mu mikrofon i poput mačića, neartikuliranim glasanjem nešto poručio publici. Rijeka je tako uz sjajnu Delbonovu predstavu dobila i najuvjerljiviju ikad viđenu kreaciju Ionescova Govornika, sve za iste novce!
  
  Posljednje strano gostovanje na festivalu predstava je Kazališnog laboratorija Sfumato iz Bugarske, nagrađenog u Rijeci prije sedam godina za najbolju predstavu. Članovi Sfumata poznati su po studioznom višemjesečnom radu te po ciklusima predstava okupljenima oko jednog pisca ili teme, a Mrtvački ples dio je trilogije naslovljene Put u Damask, koja ogoljavanjem Strindbergovih motiva pokušava naglasiti suvremenost njegova pesimizma i mizantropije. Svojom redateljskom postavkom Mladenova ne pokušava naglašavati psihološku iznijansiranost rodnih ratova iz izvornika, nego se, vanvremenskom izmaknutošću prema apsurdu življenja, primiče ontološkom tretmanu motiva usamljenosti i muško-ženskih odnosa koji meandriraju između ljubavi i mržnje.
  Sjajni glumci Svetlana Jančeva, Vladimir Penev i Cvetan Aleksiev koncentriranom su glumačkom igrom izvrsno podcrtali apsurdističke akcente predstave, s ritmiziranim ponavljanjem teksta, mehaničkim kretnjama i gestama koje izlaze iz zabrana naturalističkog teatra. Mrtvački ples iznimno je kvalitetna i precizno zamišljena i izvedena predstava, ali se nakon Delbonove Tame činila pomalo preapstraktnom i nefokusiranom, budući da je o sličnim temama progovorila na općenitiji i manje strastven način. 
  
  Ovogodišnje izdanje festivala pokazalo je estetski i kvalitativni nesrazmjer između predstava u regiji i onih koje dolaze iz zapadnih zemalja. Vrhunci festivala tako su nedvojbeno bili Dočolomanskijeva Čekaonica, Delbonova Ova divlja tama i Jarzynina Medeja, što je žiri festivala (u sastavu: Svetlana Bojković, Darko Gašparović, Kaća Dorić, Milada Kalezić i Ivan Dobčev) tek djelomično nagradio. Čekaonica je dobila nagradu za najbolju predstavu u cjelini, a Medeja i Ova divlja tama morale su se zadovoljiti kompromisnim nagradama za najbolji vizualni identitet (Medeji) i za istraživanje u kazališnoj antropologiji (Delbonu).
  
  Naslovna protagonistica Medeje, Sylvie Rohrer nagrađena je za najbolju žensku ulogu, zajedno s Dubravkom Stojanović iz Ćeifa, a dobitnici nagrade za najbolju mušku ulogu su Vladimir Penev iz Mrtvačkog plesa i Nebojša Glogovac iz brijunske Pijane noći 1918. Najveće je iznenađenje dodjela nagrade za režiju Ćeifa Egonu Savinu, koji je na festival dolazio sa znatno boljim predstavama, a nagrađen je i Ivo Štivičić za dramaturgiju u Pijanoj noći. Bugari Asen Avramov i Cvetan Aleksiev dobitnici su nagrada za najbolju scensku glazbu i epizodnu ulogu, dok je najboljim mladim glumcem proglašen Ozren Grabarić. Posebna nagrada bit će uručena i sjajnom Peri Kvrgiću koji je još jednom zablistao u Gavellinom Snu ivanjske noći.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 11. svibnja 2008.
  
  

Piše: