Nakon Držića - u očekivanju suvremenog

Kazališna godina 2008. u Dubrovniku

• Kazališna događanja u Dubrovniku 2008. bila su u znaku petstote obljetnice rođenja velikana hrvatske i europske renesanse – Marina Držića. Tako je i trebalo biti. Grad-država oko kojeg je dum Marin kovao (razložnu) urotu, u poput Grada prelijepoj Toscani, polumilenijsku obljetnicu Vidrina rođenja morao je obilježiti. Da li su time izbrisani sukobi na relaciji Držić – Grad pitanje je na koje mogu odgovoriti kazališna čitanja njegovih djela.
  
  Kazalište Marina Držića
  
  Dva premijerna naslova tijekom 2008. u prošloj kazališnoj sezoni i jedan u prvom dijelu ove kazališne sezone, rezime su premijernog ciklusa u Kazalištu Marina Držića. Dakako, sva tri obilježio je onaj po kojem Kazalište i nosi ime. Među njima teatarski pa i kulturološki treba izdvojiti predstavu Planet Držić u režiji Ivice Boban kao dramaturški koherentnu kompilaciju gotovo svih Držićevih djela, dok je Skup (režija Zlatko Bourek, nadopuna Luko Paljetak) ostao pomalo zarobljen unutar redateljskog koncepta, koji nije imao uporište u Držićevoj komediji. Početak sezone 2008/2009, mora se i to istaknuti, nije bio baš na visini: jedna premijera – monodrama Dugi nos u konceptu i izvedbi Predraga Vušovića – uz reprize iz proteklih sezona – čini se presiromašnim repertoarom za jedino dubrovačko profesionalno Kazalište.
  
  Za nadati se je da će drugi dio ove sezone u KMD-u donijeti i nešto novo i suvremeno, što uostalom najavljuje i ravnatelj Mihočević (premijera Čeličnih magnolija u režiji Joška Juvančića za sv. Vlaha). Izvan čistog teatarskog mikrokozmosa, makrokozmos dubrovačkog Kazališta obilježila je i policijska istraga pronevjere prihoda od ulaznica, za što je za sada osumnjičena blagajnica Kazališta, no ta, teatarskim rječnikom rekli bismo melodrame s primjesama farse (u kojoj osumnjičena sjedi u Gradskoj kavani i komentira konferenciju za novinare pred početak sezone, a koja se održala između Dvora i Gradske kavane – pred novim mjestom Meštrovićevog kipa Marina Držića) još nije završena. Slijedilo je i neprihvaćanje financijskog izvještaja KMD-a od strane osnivača (Gradsko vijeće), raspisivanje natječaja za novog ravnatelja od strane Kazališnog vijeća (zakonski ispravno – točno godinu dana prije isteka mandata Petra M. Mihočevića). Nastavak izvanteatarskog dramoleta u Dubrovniku obično završi isto – smjenom ravnatelja i imenovanjem novog, koji ambiciozno obećava revitalizaciju dok ne uvidi stvarno stanje – manjak glumaca i glumica te nemogućnost postavljanja bilo kakve relevantnije predstave koja zahtjeva više od 5-6 ljudi na sceni.
  Bio je tu početkom rujna i četvrti Mali kazališni festival (Le petit festival de theatre), u suorganizaciji Vinka Marija Prizmića, kao i obično potpuno neprimjetan i s pomalo neshvatljivim atributom kazališni.
  Kazalište Marina Držića tako se odužilo svom imenu, a za nadati se je da će dubrovačka kazališna publika tijekom 2009. vidjeti i neke nove premijerne naslove.
  
  59. Dubrovačke ljetne igre
  
  
  Trideset i devet dramskih izvedbi na 59. igrama govori o kvantiteti dramskog programa dubrovačkog kazališnog ljeta koje je također obilježilo godišnjicu rođenja Marina Držića, pisca čija djela od početka čine okosnicu Igara. Stoga je i dramski program s tri premijere i sedam gostujućih predstava bio fokusiran na teatarsko čitanje najznačajnijeg hrvatskog komediografa, a od tri reprize, jedna je također bila Držićeva komedija (Arkulin u režiji Krešimira Dolenčića). Među premijernim naslovima kvalitetom se istaknula predstava Glasi iz planina koju je kao kompilaciju Držićeve Tirene i Planina Petra Zoranića (čija se petstota godišnjica rođenja također obilježila protekle godine), s Festivalskim dramskim ansamblom, Zagrebačkim kazalištem mladih u suradnji sa zagrebačkom Akademijom dramske umjetnosti, na scenu postavio Rene Medvešek, za što je dobio i zasluženog dramskog Orlanda. Bio je tu i vrlo dobar Skup u režiji Ivice Kunčevića i s Goranom Grgićem u naslovnoj ulozi, predstava koja je dokazala kako se Skup u Dubrovniku može igrati i izvan Spaićeve i Hajdarhodžićeve ingeniozne teatarske zamke.
  
  Problematična je dijelom bila gostujuća držićijada kao teatar na otvorenom na pozornici Boškovićeve poljane uz, za Gundulićevu poljanu ambijentaliziranog Dunda Maroja zagrebačkog HNK te Skupa dubrovačkog Kazališta i Plakira Zagrebačkog kazališta lutaka u samom Kazalištu Marina Držića. Možda je trebalo malo više obratiti pozornost na samu selekciju, no što je – tu je, osim izvanrednog Dunda mađarskog kazališta Csokonai iz Debrecena, ostale gostujuće predstave, u pokušajima raznovrsnih rekontestualizacija, nisu baš pokazale genij Držićeve scenske riječi. Napokon, Igre će morati pronaći i neki oblik suživota s noćnim ugostiteljstvom turističkog Dubrovnika, njihovo povlačenje iz središnjih toposa Grada, bila bi linija manjeg otpora i negiranje ambijenta per se. Dramski program 59. igara dostojno se odužio dum Marinu. A, za sv. Vlaha doznat ćemo i koje naslove uprava priprema za obilježiti ulazak Igara u sedmo desetljeće života.
  
  Druga teatarska događanja
  
  Od ostalih dubrovačkih teatarskih događanja treba izdvojiti predstave Amaterskog kazališta Arijel pod vodstvom Jasne Jukić, niz kazališnih, plesnih i multimedijalnih izvedbi u organizaciji Art radionice Lazareti u sklopu Ljetne kulturne groznice i scene Karantena, te Udrugu mladih Orlando, koja je ovog ljeta na livadici pokraj Stare bolnice organizirala i gostovanje dvaju zanimljivih i nagrađivanih predstava: Play Dundo učenika i učenica zagrebačke V. gimnazije pod vodstvom prof. Vesne Muhoberac i Lukrecija Studentske glumačke družine zagrebačkog Filozofskog fakulteta u režiji prof. Mire Muhoberac.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 3. siječnja 2009.

Piše: