Poetika pretjeranosti

Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Saša Anočić, Niko i Ništ, red. Saša Anočić

• Prije dvije godine predstavom Smisao života gospodina Lojtrice Saša Anočić uronio je u svijet groteske iz kojeg se kritički usmjerio na jedan oblik hrvatske sadašnjice – zdravstvo. Na istom mjestu, u Kazalištu na Peščenici, 18. prosinca 2008. Lojtričin poetski i karakterni istomišljenik Niko Ništ stupio je na scenu pokušavši dobiti rat s nelogičnošću pravosuđa i pripadajuće mu administracije.
  
  Junak je nove Anočićeve predstave društveni marginalac koji redom gubi posao i djevojku da bi jureći kotač nesreće stavio pod upitnik i njegovo vlasništvo nad obiteljskom kućicom. Poput svakog tragičnog lika, Niko se odlučuje boriti protiv velikih nepravdi. Ubačen u kovitlac pravila i kontradikcija, on postaje tek pijun udaran, umjesto vođen, rukom administracije.
  
  Autor, redatelj i scenograf Saša Anočić novom se predstavom nadovezuje na poetiku Lojtrice. Na to upućuje početak predstave kada je na sceni veći broj ljestvi, odnosno lojtri, ali i kasnije pojavljivanje originalnog gospodina Lojtrice na sceni. Iako krenuvši njegovim tragom, duboko uronivši u svijet groteske te prenaglašenosti glumačke geste i pokreta, u kasnijem tijeku predstava pomalo napušta zaigranost groteske i prelazi u druge prenaglašenosti, mogli bismo reći i pretjeranosti – povremenu verbalnu vulgarnost, duhovitost na prvu loptu, gegove vezane uz pjev crijeva. Da se ne bi zadržala samo na poetskim pretjerivanjima, predstava je na svim razinama pomalo pretjerana, počevši od same dramaturgije. Cjelina se doima nepročišćenom, previše zaigranom i doista predugom. Zajedno s pauzom traje puna četiri sata, što prema kraju uzrokuje zamor i laganu nervozu gledatelja. Neki dijelovi, poput završnog suđenja, sadrže dramaturške viškove i nepotrebna ponavljanja. Na kraju, izlazeći iz kazališta, gledatelj se pita je li predstavu, posebno njen drugi dio, autor postavio namjerno predugom da bi time zaokružio poetiku pretjerivanja i preispitao izdržljivost gledatelja, postavivši ga u poziciju glavnoga lika u borbi s vječnim administrativnim nelogičnostima.
  
  Odmaknemo li se od globalne razine, predstava nudi obilje odličnih scena koje se kreću od vrhunske groteske do izuzetne duhovitosti, raspršene od poetike nijemih filmova do poigravanja aktualnošću. Ritam predstave vrlo je visok. Čak je i na tim razinama, mogli bismo reći, prisutno pretjerivanje. Dakako, ovaj put pozitivno.
  
  Glumački vrlo zahtjevna predstava vrhunce doživljava upravo u odličnim kreacijama četiriju glumaca, koji oduševljavaju kako glumom tako i međusobnom suigrom. Marko Makovičić igra naslovnog junaka Niku Ništa. Kako se predstava ne gradi oko čvrste dramaturške niti, njegova uloga je održati je na okupu. Samim je tim njegov lik postojan i minimalno se mijenja. Tek je u prvom dijelu naglašenije uronjen u grotesku, što je svakako bolji dio predstave i Makovčićeve glume, dok u drugom dijelu utišava grotesknost te se pred kraj predstave pomalo osjeti ponavljanje u njegovoj glumi. Povremeno se čini i kako mu nedostaje osobnog izražaja.
  
  Janko Rakoš, Jerko Marčić i Dean Krivačić izmjenjuju se u paleti od sedamdeset likova, koji prelijeću scenom, svaki u svojoj neodoljivoj epizodičnosti te prelaze iz lika u lik začudnom brzinom i ritmom, gotovo na samoj sceni mijenjajući vanjštinu i karakter. Upravo stalne transformacije likova-konteksta ukazuju na promjene u Niki – kaos oko njega prouzrokuje kaos u njemu.
  
  Najbolju glumačku rolu predstave odigrao je Dean Krivačić. Njegove emocionalne i tjelesne transformacije vrlo su precizne i duhovite. Sve svoje likove osmislio je u potpunosti, stvorivši nekoliko vrhunskih glumačkih minijatura, poput Muhe i Paje. Janko Rakoš bio je odličan u elementu pokreta i mime, dok je na verbalnoj razini znao prijeći u zamornost, posebice u ulozi suca Nenada Dogme. Jerko Marčić oduševio je ulogama za koje se trebao transformirati, poput mame Marije Ništ, dok je glumeći realističnije likove poput Čike Boba padao na govornoj razini.
  
  Većina scenografije mimski je opisana, te pruža glumcima mogućnost igranja (s) prostorom. Vidljivi dio scenografije funkcionalan je i sugestivan. Glazba, koju je odabrao sam autor, u funkciji je stvaranja atmosfere, ali i nadopunjuje te pojačava mimske elemente. Kostimografija Hane Letice s jedne strane pojačava grotesku, a s druge uniformiranost i bezličnost likova.
  
  Da zaokružimo, kao cjelina Niko i Ništ dramaturški je nepročišćen, predug i neujednačena ritma. Uronimo li pak u predstavu samu, otvara nam se pomaknut svijet prepun vrhunskih epizoda i redateljskih rješenja, odličnih glumačkih kreacija koje pršte energijom, komike koja izaziva valove smijeha i spontana pljeska publike. Tankom linijom između opreka na razini cjeline i epizoda šeće marginalac Niko Ništ, nastavljajući put svog prethodnika, gospodina Lojtrice, tek nešto realističniji i blaži u koraku, a sve u ludičkom razotkrivanju ludosti današnjice.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 21. prosinca 2008.

Piše: