Zanimljiv komentar današnjice

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Horace McCoy/Ivica Boban, I konje ubijaju, zar ne?, red. Ivica Boban

• Po načelu kruha i igara, sve velike krize rješavaju se prikrivanjem iza lijepih fasada. Tako je veliku američku gospodarsku krizu s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća Horace McCoy u romanu I konje ubijaju, zar ne? prikazao velikim plesnim maratonom, veseljem za mase, jedinim rješenjem za očajnike. Redateljica Ivica Boban prepoznala je taj davni recept u današnjici pretrpanoj raznim reality showovima koji nude naizgled laku zabavu iza koje se skrivaju silna poniženja i nuđenja intime na pladnju, sve uz kliktaj i osmijeh, a u želji za pet minuta slave i(li) brzim materijalnim osiguranjem, te je na scenu HNK postavila predstavu rađenu prema McCoyevom romanu.
  
  Priča se događa na plesnom podiju. Gledatelju je ponuđen plesni maraton prepun lažnih osmjeha iz kojeg bi tek jedan par trebao izaći uzdignutih ruku, dok bi ostali ispali iz igre zbog strogih pravila, umora ili sustignuti demonima prošlosti. Cijela je plesna priča uronjena u mnogo okrutniji i stvarniji okvir: Robertu Syvertenu (Stjepan Perić) sudi se za ubojstvo partnerice, a predstava rekonstruira priču od njihova slučajna upoznavanja do tragična kraja.
  
  Redateljica Ivica Boban uz pomoć dramaturginje Sanje Ivić predstavu oblikuje kao izmjenu plesnih i dramskih dijelova u kojima upoznajemo paletu raznolikih likova, od avanturista, izgubljenih i očajnika do filmskih i kazališnih zvijezda, te suočava lažni sjaj s okrutnom pozadinom. Redateljica igru širi i na gledalište, koje je dijelom prostor igre glumaca dok gledatelji aktivno sudjeluju u showu pljeskom i odobravanjem.
  
  Kako ples odmiče i plesači se umaraju, tako nestaje sjaj, a njegovo mjesto zauzima očaj. Predstava traje nešto više od dva sata bez stanke, a u drugom dijelu, koji ide ka intimizaciji, njezin tempo usporava. Forma se brzo troši te s rastućim umorom plesača raste i umor gledatelja, što ih, mogli bismo reći, također čini aktivnim sudionicima showa. Svjesna toga, redateljica je pokušala radnju dinamizirati stalnim promjenama ritma, povremenim zamrznutim slikama, prisjećanjima, usporenim scenama, međutim bolji bi učinak dalo čišćenje radnje od dramaturških suvišaka. Ovako se čini da predstava ponekad od reality emisija preuzima dramaturgiju površnosti uronjene u privid blještavila.
  
  Kroz sam ples provlači se nekoliko dramskih niti, priča pojedinaca i parova koje se pretaču u diskretnu dramatičnost, ali nemaju dovoljnu snagu. Također, ostaje dojam da je redateljica, želeći što više aktualizirati predstavu, pretjerala u gomilanju doslovnih aluzija na aktualnost, poput pozivanja na naše reality emisije, ali i na sadašnja politička i društvena pitanja. S druge strane, neki zanimljivo zamišljeni likovi naprosto nestaju iz predstave.
  
  Redateljica je pokušala cjelovitost situacije prikazati preko intime pojedinca, ali u tomu nije u potpunosti uspjela. Priče nekih likova dobro su nam poznate i prepoznatljive, ima tu nezaposlenih radnika, propalih poduzetnika, ratnih invalida, ali nedovoljno su osvijetljene da bi se mogao uspostaviti dublji odnos te su njihove priče tek skice, nikako stvarne sudbine.
  
  Moderatori cijele zabave su u svojevrsnu opreku postavljeni plesni sudac Rollo Peters (vrlo dobri Mladen Vasary) koji na koturaljkama kruži oko plesača i samodopadni voditelj Rocky Gravo kojeg vrlo uvjerljivo igra pjevački odlični Nikša Kušelj. Vlasnik maratona, Vincent Nabijač Donald Tomislava Stojkovića hladan je i okrutan dok se vrlo autoritativno kreće scenom. Stjepan Perić u ulozi Roberta Syvertena nije imao snage usmjeriti pozornost gledatelja na svoj lik koji se često gubio u masi zbivanja. Njegova partnerica Ivana Boban Gloriju Beatty odigrala je uronjena u gorčinu. Njihova međuigra, nažalost, nema dovoljno glumačke kemije. Svojom ulogom istaknula se odlična Alma Prica koja je Ninu Tomblin postavila pomalo karikaturalno i u pravom trenutku razigranost pretočila u gorčinu. Svojom epizodom oduševio je Žarko Potočnjak kao Gospođica Layden, premda je njegov lik nedovoljno dramaturški opravdan. Plesne sposobnosti pokazali su posebice Mislav Čavajda i njegova partnerica, glumački nešto slabija Nera Stipičević. U velikom ansamblu valja izdvojiti i Jasnu Bilušić, Hanu Hegedušić, Vanju Matujec i Damira Markovinu koji su oblikovali vrlo zanimljive epizodne uloge.
  
  Predstava je postavljena na ogoljenoj kružnoj sceni koju je scenografkinja Dinka Jeričević otvorila obgrlivši je zrcalima i time naglasila promatranje i samopromatranje. Iznad zrcala je veliko platno na kojem su povremeno projicirani događaji sa scene, ali i reklame za naše današnje reality emisije. U glazbenom sloju predstava je išla za aktualizacijom, ali ne do sadašnjice – Frano Đurović skladao je scensku glazbu i umjetnički obradio glazbene hitove pretežno iz osamdesetih godina. Koreografkinja Blaženka Kovač-Carić i redateljica Ivica Boban plesne su scene usmjerile od početne organiziranosti prema kasnijim kaotičnim kretanjima koje pokazuju umor plesača. Doris Kristić izborom kostima ukazala je na socijalno podrijetlo likova.
  
  Ukupno gledano, zbog svoje suvremenosti, rasplesanosti i žive komunikacije s publikom (posebice u prvom dijelu) I konje ubijaju, zar ne? zanimljiva je predstava i aktualan komentar današnjice.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 2. prosinca 2008.

Piše: