Druga strana seksualnosti

Teatar &TD, Zagreb: Elfride Jelinek, Pijanistica, red. Dario Harjaček (produkcija Teatar &TD i Kazališna družina Kufer)

• U maloj dvorani Teatra &TD 25. studenoga premijerno je izvedena predstava Pijanistica autorice Elfride Jelinek. Kontroverzan roman austrijske nobelovke prije dvadesetak je godina podigao veliku buru sadržajem u kojemu se poigrava rubnim elementima seksualnosti, poput voajerizma i sado-mazohizma, ali i problematičnog odnosa na relaciji majka-kći i profesorica-učenik.
  
  Mladi redatelj Dario Harjaček taj tematski vrlo suvremen i kontroverzan roman na pozornicu postavlja modernistički, ispreplevši vremenski slijed priče, poigravši se glumačkim i pripovjednim aspektom, rakursom gledanja… No, krenimo od početka. Dramaturginja Rona Žulj ogolila je roman Elfride Jelinek od konteksta i usmjerila se na odnose triju likova: nesuđene pijanistice, kasnije tek profesorice Elze, njezine majke i učenika Waltera Klemmera. Uzročno-posljedične veze u kojima je Elzin odnos s majkom utjecao na njezin kasniji odnos s učenikom, dramaturginja je direktno suočila srušivši realni vremenski slijed te ih postavivši gotovo paralelnim radnjama. Time je jasno ukazala na moguće razloge Elzinih seksualnih pomaknutosti, a ujedno je koncentrirala Elzina traganja za zadovoljstvom i ispunjenjem u jednu točku, predstavivši je kao pravu energetsku i emocionalnu buktinju.
  
  Silinom emocija koje lutaju prostorom redatelj se poigrao tako da je glumicama Nataši Dangubić, Jeleni Miholjević i Marini Nemet ponudio da likove preispitaju iz različitih kutova i različitim glumačkim pristupima. Glumice su naizmjence preuzimale likove, glumeći ih iz osobne vizure, čime je postigmut emocionalni odmak od likova, koji su tako dobrim dijelom ostali tek likovi iz romana. Dodatno se poigrao sukobivši glumu u tradicionalnom smislu te riječi s glumom nalik čitalačkoj probi i recitativnim traktatima o umjetnosti. Glumice su prelazile s centra scene na njezin rub, gdje su sa notnih stalaka doslovce čitale uglavnom pripovjedne dijelove romana iz kojih bi izvirali dijalozi i dalje zadržani samo na auditivnoj razini. Ritmički, redatelj je odlično postavio te izmjene oblika glume, tako da se i inače prilično kratka predstava, trajanja oko sedamdeset minuta, činila vrlo nabijenom i bez suviška.
  
  Harjaček se poigrao i rakursom gledanja te je dio predstave, koji se odigrava na centru scene, snimao kamerom iz ptičje perspektive te sliku projicirao na zidu u pozadini. Na taj način gledatelju je ponudio dodatni, voajerski kut gledanja, čime je dotaknuo i tu Elzinu dimenziju. Cijela je predstava, nadahnuta nazivom djela, postavljena nalik glazbenom činu, kako vizualno – recitiranje nalik pjevanju za notnim stalcima, tako i auditivno – stalnim mijenjanjem intenziteta izgovorenog teksta, od diskretnog do zaglušnog.
  
  Posebnu je pozornost redatelj usmjerio na odnos glumca i lika, plešući na granici između prepuštenosti ulozi i emocionalnog odmaka od nje. Osim što su preispitivale odnos prema svojim likovima, ali i partnericama, glumice su preispitivale odnos između glume i stvarnosti. Tako su u prijelazima scena unosile svoju svakodnevicu, odmičući se od glumačke igre, te za vrijeme pauza glume nisu izlazile sa scene, nego su na sceni gledatelju ponudile svoje slobodno vrijeme. Dok je Nataša Dangubić zapalila cigaretu, Marina Nemet ponavljala je tekst, a Jelena Miholjević se presvlačila.
  
  Budući da nisu imale konkretan lik pred sobom, glumice su ponudile vlastiti pristup igranju. Tako je Nataša Dangubić pristupila likovima s naglašenim ironijskim odmakom, koji je na mjestima bio preizražen, a ponekad je djelovao i pomalo parodično. Jelena Miholjević pristupila je likovima osobnije, snažnije iskazujući emocije, i bila je najboljim dijelom terceta. Marina Nemet kao da se nije mogla odlučiti na definirani pristup, zbog čega u njenoj glumi nedostaje osobna nota, te je prepustila likovima da je vode. Budući da likovi nisu dovoljno čvrsti, na mjestima je padala. Međusobna je interakcija glumica bila vrlo dobra. Posebno je zanimljivo bilo promatrati različitost pristupa pojedinim likovima, vrtnju u kojoj su u jednom trenutku postavljale pitanje da bi već u drugom odgovarale kroz drugi lik, ali iz jednake vizure – same sebe.
  
  Kostimografkinja Ana Detoni glumice je obukla u jednake kostime, crne haljine i šarene čarape, koje su im, iako krojem iste, omogućile da unesu dio svoje osobnosti u njih, baš kao i u same likove. Iako je Pijanistica na više razina usko vezana uz glazbu, skladatelj Tibor Szirovicza minimalizirao ju je uronivši tek mjestimice kako bi pojačao nemir na sceni prepustivši tako glumačkom trolistu da stvara vlastite glazbene kakofonije.
  
  Pijanistica je moderna, prepuna zanimljivih redateljskih rješenja i glumačkih preispitivanja. O emociji progovara s odmakom od nje, a uronjena u rubne dijelove seksualnosti preispituje margine umjetnosti. Glumu preispituje suočivši je sa svakodnevicom, traži dramatičnost u pripovjednom i pripovjednost dramskog dok cjelinu pretače u glazbu. Možda je na trenutke prebrza, bremenita mislima i idejama, ali dobra glumačka igra, visok ritam, redateljska razigranost, značenjska i izvedbena slojevitost čine je odličnim izborom za gledatelje koji kazalište još doživljavaju Talijinim hramom, a ne samo lakom zabavom.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 28. studenoga 2008.

Piše: