Visoka kazališna razina i izvrstan umjetnički rezultat

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Ödön von Horváth, Don Huan se vraća iz rata, red. Paolo Magelli

• 

  Visoka estetska vrijednost temeljna je karakteristika nove predstave GDK-a Gavella, Don Huan se vraća iz rata koja se brusila nekoliko mjeseci na zahtjevnim probama dva puta dnevno, bez pauze i odmora, tako da su glumci iznimno dobro uvježbani, usklađeni, precizni, točni, s puno Don Huana u nogama, ne treba im uigravanje i doigravanje nakon premijere. Takav rad mora donijeti visoku kazališnu razinu, izvrstan umjetnički rezultat. Ova predstava pokazuje još jednom da je na daskama i za daske iznimno bitan dug i fokusiran rad na probama; kako bi rekla moja sestra Mira Mićo Muhoberac, dramaturginja i teatrologinja: „Kazalište je umijeće ponavljanja!“ A ako su još u kazališnome svijetu i iza scene i na njoj iznimni umjetnici, uspjeh ne može izostati.

  Scenograf Miljenko Sekulić, autor videoprojekcija Ivan Marušić Klif, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik i redatelj Paolo Magelli (asistent redatelja: Max Foretić) grade posebno dojmljiv svijet puknuća i raspada, svijet koji nastaje i u trenutku se gubi i nestaje kako se projekcije udaljuju, mijenjaju perspektivu, stvaraju dubine, kreiraju nesigurne prostore koji se mijenjaju kako se pomiču nestabilni zidovi, pregrade, velike pomične površine (u) kojima glumci prolaze kao labirintima ili praznim prostorima virtualne svijesti. Projekcije sugeriraju pojavnost prostora i gube se kao što se prostori gube i transformiraju. Izvrsno je iskorištena, funkcionalna scena i dio gledališta ispred publike, čime puca prostor scene kao kocke, probija se scenska kutija i neizravno uključuje publika uvlačeći se u univerzalnost događaja, arhetipski muško-ženski svijet u kojemu žene koje ostaju i čekaju i muškarci koji odlaze u ratove žive različite, paralelne živote i nakon završetka ratova više nisu isti, kao što ni ženski svijet više nije isti, tako da nekad bliski ljudi ne mogu biti usklađeni i kompatibilni. Takav nesrazmjer i neujednačenost pratimo od Homerove Odiseje, preko Begovićeve drame Bez trećega, u kojoj se Marko Barić također, kao i Don Huan svojoj izgubljenoj ljubavi, vraća nakon Prvoga svjetskog rata Gigi, sve do današnjih multipliciranih ratova koji gotovo navikavaju čovječanstvo da vremena bez ratova zapravo nema.

  U novome svijetu bez muškaraca Don Huan je sinegdotski predstavnik dominantnoga spola, ali nije ono što se od njega i njegove karizme očekuje, o čemu Ödön von Horváth govori izravno i neizravno u intervjuu koji je s njim vodio Willi Cronauer na Bavarskome radiju u travnju 1932. godine i koji je prenesen u kazališnoj knjižici. „Svjetski rat je zamračio našu mladost i mi gotovo da i nemamo uspomene iz djetinjstva (...) Predbacuju mi da sam odveć grub, odbojan, odveć neugodan i još mi pripisuju slične lijepe osobine, a ne vide da je moja jedina težnja da svijet prikažem takvim kakav, nažalost, jest.“ Ödön von Horváth umro je vrlo mlad u Parizu 1938., simbolično ispred kazališta Marigny, kad se na njega srušila grana sa stabla kojeg je u ljetnoj oluji pogodio grom.

  Kako se kvalitetna književna djela prepoznaju prema prvoj rečenici, kvalitetni filmovi prema prvome kadru, tako je bilo jasno kakva će biti predstava već za vrijeme prve scene novoga Don Huana u kojoj glumice ulaze iz dubine pozornice, sjedaju na rub proscenija i pjevaju, puštajući glas, jauk, krik, jad iz dubine duše i postupno se podižu i nestaju, a dulje ostaju one kojima su tuge i rane dublje.

  U cijeloj je predstavi vrlo razrađena mizanscena, ulazi na pozornicu i izlazi kvalitetno su osviješteni i stvaraju iznimne slike, kao što je ulazak iz dubine na scenu Tene Nemet Brankov i Nataše Janjić Medančić (napokon ponovno na Gavellinoj sceni, kao pravo moćno glumačko osvježenje), napola obnaženim, zavodljivim leđima, uz izvrsnu glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle (u predstavi je korištena i Mozartova glazba) koja je vrlo važan partner u cijeloj predstavi i koja pokretna plesno-glazbena slika zavrjeđuje pljesak na otvorenoj sceni (izostao je na premijeri, možda zbog zatravljenosti publike ili da se ne naruši nijednim pokretom ili zvukom koji tamo ne pripada). Izvrsno je razrađena i scena klizanja u kojoj tri glumice, uz uvijek posebnu i ulogama do kraja predanu Tenu Nemet Brankov i već u nekoliko uloga jako dobru Laru Nekić i vrlo dobru Lanu Menigu kojoj nije lako glumiti među (gotovo) prvakinjama, bez klizaljki precizno, uvjerljivo kližu po ledu, zaustavljaju se, izvode piruete, podizanja, spuštanja, što donekle podsjeća na jednu davnu predstavu u Gavelli u kojoj je na velikome dijelu partera jezero, a glumci u barci veslaju i plove kroz vrata za publiku.

  U sceni nema vulgarnosti ni neprimjerenosti, iako je tema erosa više nego istaknuta, ali ovdje latentna, ljubav i strast kao da su suspregnuti i (pre)pokriveni ratom iz kojega se vraća Don Huan, a scena seksualnoga čina između uvijek pouzdane, racionalne, ali i strastvene Barbare Nole i Enesa Vejzovića režirana je u mraku, što govori i o redateljevu drukčijemu viđenju kazališta kao pokazivačke umjetnosti i mimesisa, za razliku od nekih davnih predstava u kojima se obnažena (vrlo zgodna) glumica polijevala jogurtom postajući karijatida ili je glumac bos hodao po staklu razbijenih čaša ili je glumica u kostimu muškarca na sceni mokrila, sve, naravno, u službi predstava.

  Kostimi Marite Ćopo ponovno su ekskluzivni (asistentica kostimografkinje: Dora Črnjević),  dominiraju bunde, ali i njihove zanimljive kombinacije s drugim dijelovima odjeće, elegantne večernje i dnevne haljine i dnevni kostimi u izradi kojih je bitna i ideja i materijal i kroj, sa zanimljivim detaljima, šalovima, elegantnim cipelama, zatim decentno donje rublje, spavaćice i pidžame, posebno dizajnirane kape bolničarki s ušima kao statuama..., jer glumice – uz navedene, tu su i izvrsne Mada Peršić, uvijek spremna na glumačke izazove i Ivana Roščić, koja još jednom pokazuje svoje glumačko umjeteonstvo, igraju cijeli niz uloga. Muški su kostimi također napravljeni u skladu s glumčevim habitusom, moderno, funkcionalno krojeni, poštujući glumačku osobnost, od donjega rublja i košulja do fraka i izvrsnoga dugoga stiliziranoga vojničkoga kostima koji i Don Huanu, vrlo dobrome Enesu Vejzoviću, uz ostale glumačke tehnike, omogućuje glumu umirujućih pokreta (uz znatne promjene fizisa za koje je sam zaslužan), gotovo suspregnuto, zabrinuto, tužno, s tek ponekim nervoznim izljevima i ispadima.

  Don Huan iz legendi ili iz Seviljskoga zavodnika i kamenoga uzvanika Tirsa de Moline 1630. ili iz Molièreova Don Juana ili kamene gozbe, 1665., arhetipski je sličan von Horváthovu, s jasno ugrađenim njegovim osobinama, ali sad je jedini muškarac koji je ostao, preostao iz rata i govori se o njegovim bivšim vremenima, ženama, preljubima, ali sad Don Huan žudi za jedinom djevojkom koju je volio i za koju ne zna da je umrla i traži je u mnogim ženama, osoran i grub prema njima. Sedam glumica i jedan glumac pokazuju različite tipove glume, kao i držanja i kretanja u različitim prostorima eksterijera, ali i u sobi, bolnici, hotelu, stanu, krčmi, apstraktnim prostorima, vodeći računa o dikciji, jasnoći i glasnoći u ovoj aktualnoj drami, u prostoru i vremenu između ratova, erosa i thanatosa.

  Kako navode na Gavellinim stranicama: „Von Horváthov Don Juan 1918. se godine vraća iz rata, po svoj prilici uvjeren da ga je ratno iskustvo promijenilo. No njegova nagnuća i strasti još uvijek su tu, jednako razorne i snažne, te su "poprimile upravo metafizičke dimenzije"... Veliki europski dramatičar prve polovice 20. st. svoju je verziju legende smjestio u doba u kojem je i sam živio, u "vrijeme rasula svih dotad važećih i ustaljenih vrijednosnih sustava, u kojem pojedinac gubi čvrsto etičko i svjetonazorno uporište osobnoga postojanja, te grčevito traga za bar donekle pouzdanim osloncem vlastite egzistencije, ne uspijevajući ga naći." Upravo je ta atmosfera ono što nas ponajviše privlači ovom "Don Juanu", jer von Horváthov svijet i svijet u kakvom živimo u mnogočemu su si nalik.“

  O Ödönu von Horváthu u kazališnoj knjižici dramaturginja Željka Udovičić Pleština piše: „On je, naime, svojim djelom uporno i uspješno pokušavao rekonstruirati stvarnost da bi je mikroskopski precizno analizirao pa potom bez milosti destruirao.“ A navodi i: „I uvijek iznova, smrt i rat uvlačili su se u njegovo pismo“, povezujući na taj način njegov rad i intrigantan životopis: „Ako me pitate za domovinu, odgovorit ću vam: rođen sam u Rijeci, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu, imam mađarski pasoš, ali nemam domovinu. Ja sam tipična mješavina stare Austrougarske: istovremeno Hrvat, Mađar, Nijemac i Čeh, moja zemlja je mađarska, moj materinji jezik je njemački. Bolje od svih drugih jezika govorim njemački i zato pišem na njemačkom: pripadam, dakle, njemačkoj kulturnoj sferi.“

  U knjižici se navodi i kako su u Gavelli izvedene von Horváthove drame Priče iz Bečke šume 1975. u režiji Koste Spaića, Figaro se rastavlja u režiji Paola Magellija 1987., koji režira i predstavu Vjera, ufanje, ljubav 1991., Georgij Paro Sudnji dan režira 2005., a Igor Vuk Torbica 2016. ponovno Priče iz Bečke šume.

  Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2025.

Piše: