Distopijska tišina obitelji

Zagrebačko kazalište mladih: Ivor Martinić, Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute, red. Aleksandar Švabić

• 

  U Programu rada i razvitka ZKM-a za 2024. godinu u tekstu naslovljenome Bienalni rezidencijalni program za afirmirane hrvatske dramske pisce, uz koncertnu izvedbu Ivora Martinića, Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute, režija: Aleksandar Švabić, izvode glumci ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, može se pročitati: „Zagrebačko kazalište mladih u 2024. godini, a temeljem usvojene programacije, pokreće bienalni rezidencijalni program za afirmirane dramske pisce, koji je u ovom smislu započeo narudžbom novog dramskog teksta od jednog od naših najznačajnijih dramatičara mlađe generacije Ivora Martinića. U godini koja dolazi, ovaj će program podrazumijevati koncertno čitanje naručenog teksta kao njegove prve izvedbene provjere, u režiji Aleksandera Švabića. Na taj će način naša publika, ali i profesionalci iz kazališne struke, poput kritičara i kazališnih teoretičara, imati priliku pratiti ali i aktivno sudjelovati u ovoj prvoj etapi nastanka kazališne predstave. Novi tekst u nastajanju Ivora Martinića materijal je izrazito zanimljive premise. Naime, vrijeme radnje obiteljske drame Sin, Majka i Otac sjede za stolom i dugo šute odvija se u bliskoj budućnosti. Nakon ekonomske i ekološke katastrofe svjetskih razmjera na snagu stupa novi zakon po kojem sve obitelji mogu imati ili zadržati samo jedno dijete. Pod parolom „Djeca su naša odgovornost“, a u svrhu ekološkog i ekonomskog oporavka, Majka i Otac nalaze se pred odlukom koje dijete zadržati. Riječ je o najnovijem i izrazito provokativnom tekstu jednog od naših ponajboljih dramatičara, koji kroz distopijski narativ otvara aktualne društvene i političke teme, osobito vezane uz pandemiju u kojoj se nalazimo. U formalnom središtu interesa nalazi se čisti dijalog bez ijedne didaskalijske upute, a koji na trenutke nalikuje transkriptu nekog izmišljenog obiteljskog suđenja.“

  Sedam punoznačnica u naslovu

  U naslovu je Martinićeva dramskoga teksta samo deset riječi, sedam punoznačnica koje čine cijeli njegov teatrabilni svijet, članovi obitelji kojima se u tekstu i u predstavi pridružuje kći i sestra u interpretaciji još jednom izvrsne Petre Svrtan, liječnice koja realno i racionalno sagledava cijelu situaciju i zato nije u problematičnome obiteljskome naslovnome trokutu. Četverokut u naslovu osim toga bi upućivao na svojevrsnu smirenost i simetričnost, dok je trokut u odnosima nestabilniji: jedna je karika uvijek slabija od drugih i upućuje na odmicanje i suvišnost. Duljina sjedanja u naslovnoj sintagmi sugerira nerješivost problema, nemogućnost raspetljavanja, a stol, donedavno mjesto okupljanja obitelji, sve se manje koristi za zajedničkost, a sve više za parcijalna jedenja koja se sve češće pomiču na fotelje, odmičući se od sukusa doma i obitelji. Naslovna je šutnja toliko intenzivna i jaka da se čuje njezin zvuk proizveden sve većom alijenacijom i nepodnošljivošću zajedničkoga života. Jedni od drugih članovi obitelji bježe i sele se, time bivajući sve otuđeniji.

  

  Nakon koncertne izvedbe koju smo pogledali prošle godine i koja je pokazala sve kvalitete teksta, nastala je premijera, također u Švabićevoj režiji, i također u maloj dvorani Miško Polanec. Jedan od najboljih hrvatskih dramatičara mlađe generacije, najpoznatiji po dramama i predstavama Drama o Mirjani i ovima oko nje, Moj sin samo malo sporije hoda, Dobro je dok umiremo po redu napisao je još jedan iznimno zanimljiv tekst na temelju kojega nastaje još jedna izvrsna intimna, komorna predstava Zagrebačkoga kazališta mladih.

  „Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje“, govori Martinić.

  Doris Šarić Kukuljica u briljantnoj ulozi

  U glavnoj ženskoj ulozi ponovno briljira Doris Šarić Kukuljica koja se gotovo potpuno predaje dokumentarističkome diskursu, ogoljujući habitus, bez imalo šmire, šminke i manirizma u neposrednome kontaktu s publikom. Scena je još više sužena nego što to relativno mali prostor Polaneca zahtijeva: u sredini je kocka života koja pulsira, kuhinja u kojoj se susreću članovi obitelji i iz koje povremeno ulaze u nove kocke iza kulisa, kroz jedna i/ili druga, dijagonalno postavljena vrata za publiku. Na sceni su naznake namještaja, čak konkretni dijelovi kuhinje u kojoj se zaista nekazališno može kuhati, prati, ručati, kao i fotelja, televizor i nepostojeći dijelovi namještaja na koje se samo duhovito upućuje, ali i sugerirajući prazninu nepostojanja (scenograf: Matija Blašković). U svim je kućnim promjenama od odlaska sina također obojen i nepostojeći zid kojim dočekuju sina i koji se njemu ne sviđa, kao i ništa što odgovara roditeljima, što se osjeća u pritajenoj i/ili jasno iskaznoj tenziji i netrpeljivosti. Novi je zid u publici, negdje iza gledateljstva, kao četvrti zid kroz koji dalje na mogu proći i kroz koji se ne može izići. Publika postaje sastavni dio predstave već na početku, kad u nju izravno gledaju glumci, pjevajući pjesmu o umiranju i gotovo koketirajući s njom.

  

  Bezizlazna distopijska situacija u kojoj se nalazimo u cijelome trećemu tisućljeću, potencirana boleštinama, ratovima, potresima, kulminira mogućom nuklearnom katastrofom i nedostatkom mjesta u atomskim skloništima, zbog čega obitelji moraju odlučiti koje će dijete zadržati. Uspješni sin dolazi vidjeti za koga su se odlučili roditelji i zaprepašten saznaje da je to problematični brat. Ljutnja, nerazumijevanje, uzaludni pokušaji tumačenja dodatno razaraju obitelj koja se koncentrira na nužnost formulara. U tako postavljenim jezivim vremenima sin, apsurdno, želi živjeti, a to mu mogu omogućiti samo roditelji u čijim je olovkama njegova potencijalna sudbina. U raspadnutoj obitelji i kući treba, simbolično, popraviti krov jer dolazi oluja i sve će potpuno nestati prije moguće realizacije odgovora na formularu, i svi se članovi obitelji uključuju u popravak o kojemu kao da ovisi sve.

  Sreten Mokrović još je jednom odigrao izvrsnu ulogu, suspregnutu, pomirljivu, djelomično ovisnu o jakoj ženi, koji probleme rješava na svoj način, čitajući viceve i relativizirajući odluke, gledajući televiziju. Redateljski je Švabić izvrsno riješio mizanscenu, silnice kretanja i isprepletanja, a pogotovo duhovito sunčalište lijevo na sceni, izmaknuto iz središta, u kojemu članove obitelji kroz otvoren-zatvoren prozor obasjava svjetlost života kojoj se izlažu pomičući se prema njezinim pomacima. Tragikomičan je, s prijetećom glazbom i mrakovima (glazbeni suradnik / skladatelj: Miodrag Gladović, oblikovatelj svjetla: Anton Modrušan) i apsurdan život (ponekad nekim glumcima pobjegne privatni smiješak u kutu usana) u kojemu ipak postoji ljubav i empatija, pogotovo između muža i žene, ali i prema djeci, i silna potreba za životom unatoč svemu.

  

  (Ne) izabrana djeca

  Luka Knez već se profilirao u glumca koji predstavi daje dodatni (skriveni) šarm, još je jednom vrlo dobar kao sin, naoko suzdržan, razočaran, duboko tužan, želeći i žaleći što nije izabrano dijete, iako se nadao da je obiteljski miljenik. Iako je formular, svi se nadaju, samo hipotetski predložak, glavni je problem obiteljskih (ne) odnosa, što je pošteđeni mlađi brat uvijek bio problematičan i težak. Osim toga, dramaturški znalački, u drami i u predstavi figurira in absentia. S Petrom Svrtan ponovno, i u ovoj predstavi, čini bratsko-sestrinski par, ovdje u sceni evociranja djetinjstva na kauču u kojemu ima mjesta baš za dvoje djece i u/na kojemu su potpuno promijenjenih senzibiliteta, opet neozbiljni i opušteni, dječje slobodni, vozikajući se po pozornici (suradnica za scenski pokret: Petra Hrašćanec). Kostimi Tee Bašić Erceg na granici su retro izgleda i neke nejasne budućnosti, u njima se glumci dobro osjećaju, a njima je napravljena i distinkcija u socijalnome smislu između onih koji jedva preživljavaju zaustavljeni u vremenu i starijega sina uspješne karijere. Cipele su, kojima se u predstavama ponekad ne pridaje dovoljno pozornosti, vrlo uočljive i vrlo dobro izabrane.

  Kako je jedno od pitanja u formularu na koji način dijete koje ne mogu sačuvati treba skončati, pri kraju se predstave prostire veliki najlon, sin se rukometno u njemu zarola, a ostane neodgovoreno je li to stvarnost ili samo njezina simulacija. Jesu li svi umrli ili sanjaju, je li budućnost već došla, budućnost koja traži redukciju čovječanstva i civilizacijskih vrijednosti? Ima li zemlje za sve ljude?

  Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2025.

Piše: