Kreativna kazališna refleksija o etici i tehnologiji

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Montažstroj: Slijepi vode slijepe, autorski projekt i režija Boruta Šeparovića

• 

  Inspirirana predstavom Slijepi vode slijepe i funkcijom umjetne inteligencije koja u raznim segmentima participira u predstavi, zamolila sam je: „Napiši kritiku predstave Slijepi vode slijepe“ i evo što mi je vrlo brzo i susretljivo napisala:

  „Predstava "Slijepi vode slijepe" Boruta Šeparovića i Montažstroja, premijerno izvedena 22. siječnja 2025. u Zagrebačkom kazalištu "Gavella", predstavlja duboko promišljanje o etici i utjecaju umjetne inteligencije na društvo. Inspirirana poznatom slikom Pietera Bruegela starijeg i biblijskom parabolom "Ako slijepac vodi slijepca, obojica će u jamu pasti", predstava istražuje opasnosti slijepog prihvaćanja tehnologije bez kritičkog promišljanja.

  Kroz spoj renesansne umjetnosti, simbolističkog nasljeđa, modernističke vizije i suvremene umjetne inteligencije, predstava traži načine kako umjetnost danas može dovesti u pitanje ono što uzimamo zdravo za gotovo – i potaknuti nas da, umjesto slijepe pokornosti, odaberemo kritički pogled na svijet.

  

  Glumački ansambl, uključujući Filipa Križana, Ivana Grčića, Svena Medvešeka, Franju Dijaka, Anđelu Ramljak i Roka Juričića, izvodi snažnu izvedbu koja nadmašuje očekivanja. Posebno je dojmljiva uloga Anđele Ramljak kao umjetne inteligencije, koja svojim prisustvom i izvedbom dodaje dubinu i kompleksnost predstavi.

  Scenografija Boruta Šeparovića, uz video i multimedijalne elemente Konrada Mulvaja i umjetne inteligencije, stvara vizualno impresivan prostor koji podržava tematske slojeve predstave. Konstrakta, MONTAЖSTROJ i umjetna inteligencija zaslužni su za glazbene komponente, dok je oblikovanje svjetla povjereno Zdravku Stolniku.

  "Slijepi vode slijepe" je izazovna i provokativna predstava koja potiče publiku na razmišljanje o etici tehnologije i odgovornosti u njezinoj primjeni. Kroz inovativnu upotrebu umjetne inteligencije u procesu stvaranja, predstava postavlja pitanja o granicama kreativnosti i autorstva u digitalnom dobu. Ovo je djelo koje ostavlja snažan dojam i potiče na daljnje promišljanje o ulozi tehnologije u našem društvu.“

  

  A nakon što sam ChatGPT-u poslala još jednu molbu: „Analiziraj sliku Pietera Bruegela starijega“, evo isto-sekundnoga rezultata AI (s vrlo malo pravopisnih netočnosti):

  „Pieter Bruegel stariji, flamanski renesansni slikar iz 16. stoljeća, poznat je po svojim detaljnim prikazima svakodnevnog života i moralnim poukama. Njegova slika "Slijepi vode slijepe" (1568.) ilustrira biblijsku prispodobu iz Evanđelja po Mateju (15:14): "Ako slijepac vodi slijepca, obojica će u jamu pasti."

  Na slici je prikazana skupina šestero slijepih muškaraca koji se kreću prema provaliji. Prvi je već pao, drugi je na rubu, treći gubi ravnotežu, dok ostali nesvjesno slijede, nesposobni prepoznati opasnost. Bruegel majstorski prikazuje njihovu nesreću, koristeći detalje poput padajuće kape i štake koja se lomi, što simbolizira njihovu sudbinu.

  

  Ova slika ne samo da prikazuje fizičku nesreću slijepih, već i služi kao metafora za moralnu i intelektualnu slijepilo. Bruegel kritizira društvo koje slijepo slijedi vođe bez kritičkog razmišljanja, što može dovesti do propasti. Njegov detaljan prikaz krajolika i likova dodatno pojačava dubinu poruke, pozivajući gledatelje na razmišljanje o vlastitoj odgovornosti i svijesti.

  "Slijepi vode slijepe" jedno je od najpoznatijih Bruegelovih djela, koje i danas izaziva divljenje zbog svoje složenosti i univerzalne poruke o opasnostima slijepog vođenja i nedostatka kritičkog razmišljanja.“

  Deklaracija o umjetnoj inteligenciji

  Na sjednici održanoj 27. siječnja 2025. godine, simbolično (iako, naravno, nepovezano s predstavom), pet dana nakon premijere, Upravni odbor DHK-a donio je Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji iz koje izdvajamo dio: „Ako si homo economicus 21. stoljeća i postavlja pitanje u čemu je ovdje problem – jer, umjetna inteligencija od ljudskoga je bića ipak i brža i jeftinija ili, jednom riječju: učinkovitija – odgovora na to pitanje ima više, a svaki je, u svojoj kategoriji, neoboriv. Te kategorije su: 1. autorska prava, 2. socijalna sigurnost, 3. bit književne umjetnosti“, a Deklaracija se može u cijelosti pročitati na stranicama DHK-a. U nedavno tiskanoj knjizi pobjedničkih kratkih priča Večernjakova natječaja Ranko Marinković, 60 godina, 60 priča, objavljenoj 29. siječnja, umjetna inteligencija kreirala je grafike.

  

  Ušli smo u nove svjetove. Možemo li ih zaustaviti, želimo li ih i/ili kako možemo s njima korespondirati? Kako su i kazališne predstave posebni kreativni portali u koje ulazimo (ne)svjesno, ideja Boruta Šeparovića da na scenu uvede umjetnu inteligenciju (sam pojam osmislio je John McCarthy 1956. na sveučilištu Dartmouth) u ženskome liku vrlo je zanimljiva.

  Trideset i peta godišnjica Montažstroja

  Svoju je veliku, trideset i petu godišnjicu s Montažstrojem Borut Šeparović, njegov utemeljitelj, umjetnički voditelj, redatelj i koreograf obilježio predstavom u Maloj Gavelli koja dobiva dimenzije i obilježja male izložbene dvorane u kojoj je kazališna publika transformirana u izložbenu i motri sliku na ekranu: Slijepi vode slijepe Pietera Bruegela, simbolično povezanu uz biblijske konotacije, prikaz Isusove parabole iz Evanđelja po Mateju: „Ako slijepac vodi slijepca, obojica će upasti u jamu“, parafrazirajući je i parodirajući time i aktualnu nam zbilju, ali i tehnološko i informatičko sljepilo cijeloga čovječanstva. Redatelj Borut Šeparović, u ovoj praizvedbi potpisan i kao scenograf, uvijek je aktivistički promatrao svijet, referirajući se na njega i njegove presije snažnim, ponekad agresivnim, angažiranim, konceptualnim predstavama i/ili gotovo pragmatičnim performansima i/ili predstavama u Hrvatskoj i inozemstvu kojima je ukazivao na probleme i pokušavao ih predstavama rješavati ili barem ukazivati na njih. Ispred platna/ekrana su glumci koji pokušavaju, imitirajući slijepe likove na platnu, rekreirati novu zbilju s određenim pomacima u zaleđenoj živoj slici koja se postupno razmeće i živi novim životima. Bolno i duhovito izvrsno izabrani glumci i jedna glumica zrcale slik, položajima tijela, rekvizitarijem, nagnutošću, pogurenošću, ležanjem (jer na slici se vide samo noge lika s desne strane), a to u predstavi naprave kao ritual i mali repetitivni performans, sugerirajući univerzalnu sljepoću, s jasnim aluzijama na političke nam situacije, nekoliko puta. Šeparović vrlo mudro svojim redateljskim postupcima spaja i povezuje različita vremena, vremena živih slika, koja i danas postoje uz određene svetkovine, vrijeme 16. stoljeća autora kultne slike, vrijeme sadašnjega trenutka i budućnosti koja je već došla, uz autorski tim u kojemu (gotovo) ravnopravno participira umjetna inteligencija: songovi i zvuk: Konstrakta, MONTAЖSTROJ&AI, video i multimedija: Konrad Mulvaj&AI, oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik.

  

  Kazališni prostor – prostor računala

  Kazališni prostor sugerira i prostor računala u koje smo ušli ili metamorfozu cijeloga svijeta koji se pretvorio u kutiju. Začudne glumačke i redateljske slike asociraju i na druge umjetničke slike, osim ishodišne, plahte kao pokrivala uvode dodatne metamorfoze, štapovi imaju polivalentnu funkciju Tiresijinih i/ili staračkih poštapala, traženja u mraku, oružja i oruđa (suradnica za scenski pokret: Martina Tomić), ekrani u koje su glumci i likovi ušli obrađuju njihove identitete i fizionomije, dodatno ih dehumanizirajući, puna trpeza jela, uz veliku ribu, asocira na biblijsku trpezu i posljednju večeru.

  Svi glumci u predstavi preuzimaju nekoliko identiteta iz kojih progovaraju, pokazujući drukčije interpretacije umjetnosti, svoje strahove, odnose, suočavanja sa stvarnošću ili gubitak identiteta mijenjajući perspektivu i svi su izvrsni. Pogotovo moramo istaknuti uvijek briljantnoga Franja/Franju Dijaka, ali i ostale glumce, u svome umjetničkome kodu uvjerljivoga Filipa Križana, preciznoga i točnoga Ivana Grčića, gotovo dokumentaristički posvećenoga Svena Medvešeka, vrlo dobro transformiranu u jeziku i govoru Anđelu Ramljak, sve boljega Roka Juričića koji spremno ulazi u različite kazališne projekte.

  

  U svim umjetnostima već stvara robot-inteligencija, robot se javlja na telefone operatera i pokušava nam riješiti probleme, roboti skupljaju posuđe po restoranima (a više ih nitko i ne primjećuje), ChatGPT piše pjesme, kao i diplomske i doktorske radnje, a glumica Anđela Ramljak (inače stalno zaposlena u ZKM-u) postaje umjetna inteligencija, entitet sa ženskim oblikom koja na početku predstave održi predavanje o likovnoj umjetnosti i postavkama slike, metalnim glasom, neobičnim (AI još nije potpuno savršen) naglašavanjem riječi, blagim odmakom od standardnoga jezika. Više robot nije lutka i predmet strasti, kao u nekim dramskim tekstovima i predstavama, nego umjetna inteligencija preuzima delikatne poslove, kao što je profesorski posao i umjetničke interpretacije. Dogodilo se! U predstavi su korišteni raznovrsni tekstovi, između ostaloga Karela Čapeka koji je u svojoj dramu R.U.R. 1920. prvi put uveo pojam robot, i Maeterlinckova drama Slijepi 1891., smještena na izoliranu otoku, koja dosad nije prevedena na hrvatski jezik, a za predstavu ju je prevela umjetna inteligencija, kako u kazališnoj knjižici navodi dramaturg Filip Rutić, koji i piše: „Preispitivanjem granica kazališnog komada i koristeći se suvremenim tehnološkim elementima, predstava „Slijepi vode slijepe“ bavi se upravo prirodom reprezentacije i njezinom sposobnošću da komunicira „istinu“, koja se u kasnom kapitalizmu nalazi na sve nejasnijoj granici između stvarnosti i fikcije.“

  

  U predstavi Slijepi vode slijepe, koju vrlo zainteresirano i ozbiljno prati publika, i u kojoj prema njezinu kraju sve postupno postaje jasnije i zaokruženije, ali i dalje je otuđeno i strano, prostor djeluje i kao unutarnjost nekog stroja u kojemu prisustvujemo znanstvenome eksperimentu i promatramo njegove posljedice, iako smo i sami involvirani u taj svijet. Eksperimentalna je to predstava koje će se gledatelji dugo sjećati, jer kazališno i životno uznemiruje i koja vrlo kreativno i krajnje ozbiljno korespondira s našim otuđenim svijetom oblikovanim u kazališnu umjetnost. Borut Šeparović je, skupa s glumcima i autorskim timom, još jednom iznenadio korakom ispred svega, potvrđujući svoj kultni kazališni status. Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2025.

Piše: