Kazališni svjetovi Matije Ferlina: Poetski teatar pokreta i značenja

Zagrebačko kazalište mladih, Istarsko narodno kazalište – gradsko kazalište Pula: Jean-Luc Lagarce, Samo kraj svijeta (Juste la fin du monde), red. Matija Ferlin

• 

  U kultnim Samicama Matije Ferlina, jednoj od najboljih predstava koju smo ikad gledale, autorskom projektu premijerno izvedenome 2011. u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, u suradnji s dramaturginjom i dramskom spisateljicom Jasnom Žmak, dramaturgom Sandrom Siljanom, ovaj se nagrađivani hrvatski i europski koreograf, izvođač i redatelj poigrava semantikom jezika i kretnih značenja, postavlja novi sustav znakova na scenu koji treba dekodirati, u naizgled jednostavnoj koreografiji kliznih kretanja po velikoj scenskoj površini, dijagonalnih, odostražnih, pravocrtnih, unatražno se i govori, invertiramo se, zrcalno izgovaraju rečenice sa svoga završetka prema početku, stvarajući novu jezičnu logiku koju treba dekodirati u kontekstu promišljanja vremenskih i prostornih silnica univerzalnih postavki. Na podu su crno-bijeli šahovski kvadrati scenografa Mauricija Ferlina (prema) kojima se glumci u fantastičnim modernim kostimima razbarušenih kombinacija boja i oblika kostimografa Matija Ferlina i Desanke Janković, s interpolacijama istarske narodne nošnje, s posebno zanimljivim konstrukcijama kapa, kreću i koji prema kraju nestaju, nestaju bijeli kvadrati i ostaje crna podloga crnoga svijeta. Deseteročlanu glumačku ekipu činili su: Csilla Barath Bastajić, Lada Bonacci, Jadranka Đokić, Lana Gojak, Ivana Krizmanić, Dijana Vidušin, Ana Vilenica, Romina Vitasović, Silvio Vovk i Vedran Živolić, a u Zagrebu smo tad na gostovanju gledali i Matiju Ferlina u jednoj od uloga.

  Istraživanje jezika i pokreta

  Istraživanjem jezika i pokreta i pokreta uz govor i iz govora, bavi se u većini svojih projekata, uvijek na nov i poseban način, oduševljavajući svoje fanove i ostalu publiku, kazališne sljedbenike kad god se pojavi u Zagrebu. Tako je bilo i na jednoj od izvedbi u Zagrebačkom kazalištu mladih aktualne i recentne predstave Samo kraj svijeta (Xavier Dolan je 2016. adaptirao i režirao It's Only the End of the World i osvojio Grand Prix na Filmskom festivalu u Cannesu iste godine) koju je Matija Ferlin režirao (prvi put) u ZKM-u, u suradnji s Istarskim narodnim kazalištem – gradskim kazalištem Pula. Zahtjevan poetski i scenski jezik Jean-Luc Lagarcea i samo naoko jednostavna koreografija Matija Ferlina, koji je i kostimograf (suradnica za kostimografiju: Marta Žegura) uglavnom crnih kombinacija kostima jednostavnih ili skrojenih i sašivenih od podatnih materijala koji daju novu estetsku dimenziju predstavi, tražili su iznimno posvećene glumce koji mogu fokusirano i koncentrirano u tijelu i glasu izdržati u jednakoj tenziji 135 minuta (pomalo preduge) trodijelne predstave, kreirajući uvijek novim zadanim radnjama posebne svjetove i rekreirajući i destruirajući postojeće bez imalo vidljiva napora, dobro istrenirani, donoseći ili gurajući na pozornicu velike dijelove scenografije i odnoseći je s nje. Veliko plavo stubište, nalik onome pri ulasku u avion ili silasku iz njega i kojima se više nigdje ne dolazi i ne odlazi nego samo u prazninu visine ili ništavilo života, obiteljskoga nerazumijevanja, filozofskoga promišljanja o životu, smrti, patnji, (ne)empatiji.

  

  (Ne)kaotičnost svijeta i kretanja

  Svaki glumac ima svoje dijelove lingvističkih bravura u tekstu (dramaturg predstave je Goran Ferčec) koji se izgovara potpuno cjelovito, bez štrihova, u novome prijevodu Zlatka Wurzberga. Cijeli je scenski pod u kreaciji scenografa, Mauricija Ferlina i Josipa Kresovića, sastavljen od umjetnoga cvijeća, velikih naljepnica koje sugeriraju umjetn(ičk)e eksterijere, govornica-ormar je s lijeve strane, sve je funkcionalno i u cijelom kaosu kretanja i mijenjanja perspektive ima metode, veliki su oslikani panoi okrenuti naopako i mogli bi u nekom drugom vremenu, vremenskome kontekstu i predstavi kreirati neku drukčiju scenu, mnogobrojne stolice Ugo Korani kao stariji brat donosi na scenu i od njih iz(g)rađuje prave male skulpture koje, iako krhke, traju u svome kratkome kazališnome vremenu, pa se ponovno slažu jedna na drugu i odnose, a u novoj se sceni formiraju polukrugovi stolica za (ne)moguću komunikaciju (svjetla oblikuje Elvis Butković, a autor glazbe, elektronskih audiozapisa je Luka Prinčić). Impresivan je i okrugli stol kao rund-bina koju Korani okreće dok Luka Knez, mlađi brat, na njoj pokušava govoriti jedva se, ali ustrajno, održavajući u vrtnji. Zanimljiv je i veliki okrugli kotač koji glumci dokotrljaju na scenu kao podest ili kotač vremena koji se neupitno vrti, skulptura koja otuđeno i bezglavo sjedi na stolu, kao i dugi obiteljski stol prekriven plastikom na kojoj od gline nastaju amorfni oblici koji se gube u masi nedefiniranoga i neoblikovanoga zajedničkoga oblika.

  

  Posvećeni glumci

  Luka Knez, kojega smo gledali u nekoliko potpuno različitih uloga u nekoliko kazališta, izvrstan je kao mlađi brat, gotovo alter ego autora projekta i koreografije, Matije Ferlina u pokretima i iznenađenu izrazu kojim dočekuje publiku u svome začudnome i tužnome svijetu iz kojega se ne može izvući, i koji razrađenom koreografijom prikazuje svijet besmisla i bezizlaza, nemogućnosti spoznaje svoga skoroga kraja, u impresivnome početku predstave, genijalnoj plesnoj monodrami (Ferlin: „Izričaj je precizno građen, poput glazbene partiture u kojoj se fragmentacija i ponavljanja stapaju u izražajni ritam nesigurnosti i rezignacije. Što je za koreografa uvijek inspirativno.“). Posebno je zanimljiv drugi dio predstave, koji se odmiče od prvoga, i u kojemu, gotovo nadrealistički, glumci s predimenzioniranim ustima sarkastično i groteskno komuniciraju s okolinom. 

  Nakon dvanaest godina Louis se vraća u svoj roditeljski dom kako bi obitelji priopćio da boluje od neizlječive bolesti i da će umrijeti dogodine, u 34. godini, što odgovara autorovim godinama te, 1990. godine (od AIDS-a je preminuo 30. rujna 1995.). Dočekuju ga majka, brat, sestra, bratova žena koju prije toga nije poznavao, svi u kaotičnim i problematičnim međusobnim odnosima, napetosti, tenziji, nerazumijevanju, nervozi, šutnji, agresiji, tišini, neizgovorenome. Ferlin: „Sve kreće od obitelji. Mene zanima kako premostiti jaz između izgovorenog i prešućenog, a u tome je tijelo ključan alat“.

  Petra Svrtan izvrsna je, profilirala se u veliku glumicu raznovrsnih mogućnost i senzibiliteta, posebnih izražajnih mogućnosti, fokusirana na suglumca i scenu, precizna, racionalna i senzibilna. Dora Polić Vitez posvećena je, izražajna, ponekad hladna i distancirana ili nježna majka, Mia Melcher, jedina izvan primarnoga obiteljskoga kruga, sa znatiželjom i (ne)razumijevanjem motri svijet nove obitelji i novih konstelacija, još veće poremećenosti odnosa nakon dolaska muževa brata, a uvijek izvrstan, s posebnom glumačkom energijom Ugo Korani u velikom dijelu predstave samo neverbalnim jezikom pokazujući nesnošljivost, pri kraju predstave, u trećemu dijelu, izgovara impresivan monolog i ulazi u izravan dijalog s bratom koji je došao da bi otišao.

  „Rad s Mijom Melcher, Dorom Polić Vitez, Petrom Svrtan, Lukom Knezom i Ugom Koranijem pravo je zadovoljstvo jer je riječ o skupini izvođača koji donose posvećenost i otvorenost prema složenim režijskim strukturama.“ (Ferlin)

  

  Predstava Samo kraj svijeta, poetska drama i rapsodijski scenski esej, hrvatska praizvedba i prvi prijevod teksta na hrvatski jezik izvrsna je, začudna i sofisticirana predstava koja treba posebnu, senzibiliziranu publiku koja uranja u vrijeme i prostor teksta i scene, mimetički prateći događanja. Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2025.

Piše: