Kazalište koje budi: četrdeset minuta čiste igre
Teatar Poco Loco, Scena Ribnjak: Ana Franjić, Buđenje! (Neobična zanimanja u Čudnoj cesti 121), red. Maja Katić (premijera: 28. lipnja 2024.)
-
„Da nećemo zakasnit?!“ – „Ma nećemo, pa nitko još nije ušao!“ – „A koji su glumci???“ –„Rekla sam ti već: Petra, Fabijan i Veronika.“
Čitav niz sličnih, uzbuđeno izgovorenih rečenica bio je kratka, ali osebujna uvertira u službenu (predstava je prvi put izvedena u lipnju) premijeru predstave Buđenje! u izvedbi rezidenta Scene Ribnjak Teatra Poco Loco, koja se održala u petak, 27. rujna 2024. na Ribnjaku. Tekst Ane Franjić inspiriran je devetnaestostoljetnim zanimanjem kuckala (eng. knocker-upper), odnosno buditelja koji su „davno u prošlosti, kad još nije postojala budilica“ (kako stoji u programu predstave), budili druge za početak dana. Da je kazališni posao vrlo sličan poslu živih budilica koncept je koji uvjerljivo i nenametljivo (a možda i nesvjesno?) donosi redateljica i dramaturginja Maja Katić (ujedno su-osnivačica i glumica Teatra Poco Loco), a taj koncept – što je veoma važno naglasiti – aktivno podržavaju svi elementi predstave. Uz dinamičnu glazbenu pozadinu autorskog dua Cura i Dečko (Vanesa Petrac i Ivan Marojević Rojla) i koreografiran scenski pokret koji je osmislila Maja Kovač, valja posebno istaknuti funkcionalnu i domišljato interaktivnu scenografiju i kostime Hane Lukas Midžić te svestrano glumačko umijeće troje sjajnih mladih glumaca: Veronike Mach, Fabijana Komljenovića i Petre Kurtele.
Sili male publike u pratnji velike (koja je na Ribnjaku također bila brojna) nije ni najmanje smetao večernji termin; oni su na Ribnjak došli po ozbiljnom gledateljskom poslu, vidjelo se to po fokusiranom nestrpljenju s kojim su iščekivali da predstava započne. Je li predstava započela ili nije?
Teatar Poco Loco interaktivno je kazalište. Glumci, obučeni kao glumci (a glumac je u Teatru Poco Loco obučen u jednostavan, pomalo arhetipski kostim čovjeka iz naroda, koji se ovdje sastoji od varijacija na temu bijele košulje/rubače i donjeg dijela u paleti nježnih zemljanih tonova), izlaze pred publiku iza scenografije (koja poput paravana odvaja i prostor koji figurira kao backstage): „Je l' netko fali?“ – „Jeste li spremni za jednu predstavu?“ – „Što moramo napraviti prije predstave?“
Simpatični i neočekivani odgovori na ovo zadnje pitanje, koji su svojevrsna efemerna arhiva pojedinačnih doživljaja kazališne prakse, mijenjaju se zasigurno sa svakom novom publikom, ali jedan od odgovora vječno se vraća kao postulat Teatra Poco Loco: prije predstave moramo otključati maštu. Iskusnoj publici Poco Loca taj obavezni ritual (sastavljen od vrlo specifičnih radnji i inkantacija: ispružimo prste, uzmemo ključ i okrenemo triput uz riječi otključ, otključ, otključ) nije nikakva novost, nego obavezna gledateljska higijena kojom se aktivira ne samo mašta, već i pažnja, kao i znak da predstava počinje. To ima dvostruki efekt usmjeravanja pažnje: djeca se uozbilje, a odrasli se iznenade – i jedni i drugi se neposredno zainteresiraju za scenska događanja potvrđujući tako važnost spomenutog rituala.
Predstava otpočinje songom Buđenje, u kojem do izražaja dolazi vrlo ugodan pjevački glas Veronike Mach, glumačke mistress of ceremony koja utjelovljuje profesionalnu buditeljicu i pripovjedačku personu Mariju Auroru Budilić. Kroz muzičko-koreografski dinamičan, a mjestimično i perkusivan song Buđenje, u kojem sudjeluju svi glumci, saznajemo da u višekatnici na adresi Čudna cesta 121 stanuju pripovjedač Homer Mitić, sakupljačica Offertisima Hrelić, pustolovka Atlantida Vonderlust, koje igra Petra Kurtela, te hihotolog Srećko Kesić, (al)kemičarka Elvira i jedan pomalo cinični željezni pijetao, koje igra (i glas posuđuje) Fabijan Komljenović. Iako precizno postavljen i još preciznije režiran, dramski je zaplet sâm po sebi (i to ističem u sasvim pozitivnom smislu!) nalik na bilo koji drugi zaplet kakav bi u hodu igre lako dozvala i razvila dječja mašta: profesionalna buditeljica Aurora pokušava probuditi pripovjedača Homera, ali se on ne može razbuditi jer je njegova torba puna priča upala u gnijezdo jutarnjih dinosaura; tada se svi stanovnici kuće ujedine i svojim neobičnim zanimanjima i sposobnostima pomognu Homeru nabaviti nove priče. Jer ima jedna stvar oko koje se svi oni slažu – bez priča nitko ne može živjeti.
Takav metateatarski i metanarativni ton postavlja predstava Buđenje!. Struktura dramatiziranog teksta podsjeća na priču za laku noć – ili za dobar dan. Interaktivan, šaljiv, jednostavan i dinamičan, tekst vješto prelazi u zabavne besmislice bez da pretjeruje ili gubi nit, ostavljajući dojam kreativne igre u kojoj jedna situacija niče iz druge na krilima mašte.
Metapriča o Atlantidinoj pustolovini kulminira nabrajanjem i prikupljanjem sastojaka za čarobni napitak koji će proizvesti čudo: par rasparenih čarapa (koje je nosila nečija prabaka), mucice iz pupka (za koje Offertissima, na opći urnebes, konstatira da „nije sezona“), kap ultraljubičaste boje, pero željeznoga pijetla i veseo i zarazan zvuk. Ovaj potonji sastojak je, dakako, zvuk koji sama djeca reproduciraju u zadanom trenutku, aktivno sudjelujući u kazališnoj alkemiji.
Na kraju se izvodi song u obliku epiloga – neka vrsta odjavne špice iz priče o likovima na Čudnoj cesti 121, a glumci opet postaju glumci, koji simbolično, koreografiranom gestom odlaze na spavanje (gase fenjer, sklapaju ruke i polažu glave jedni drugima na rame) i nastupa mrak kojim se označava kraj predstave.
Buđenje! ističe tijelo glumca kao izvedbeni instrument te glumci demonstriraju širok dijapazon vještina, od kontrole glasa i tijela do manipulacije objektima i animacije objekata. Geste su koreografirane – ponegdje i kartunizirane, a općenito se zanimljiv i dinamičan efekt prostornih odnosa postiže igrom glumačkog tijela u (na Sceni Ribnjak dosta skučenom) prostoru. Vertikalnu, ali i lateralnu os nameće sama scenografska konstrukcija (višekatnica), ali upravo se posredstvom glumačkog tijela postižu neobične perspektive i prostorni odnosi. Primjerice, to su (komični i karikaturalni) efekt produženih ekstremiteta Elvirinih nogu i ruku koje se šire preko zadanih okvira njezinog stana ili pak Atlantida Vonderlust na rubu litice (iako se nalazi u ravnini publike, udaljena svega nekoliko (centi)metara).
Zavidan je i raspon glumačkog glasa – osim pjevanja (solo, jednoglasno i višeglasno) i tumačenja raznih likova koji govore različitim visinama ili intonacijama (npr. Komljenovićev Srećko Kesić govori kao kombinacija TV-voditelja, reklame i naratora u dokumentarcima o prirodi), tu su i bića poput u govoru drastično usporenih ljenjivaca (najlonke u boji kože nanizane na špagi) i režećih jutarnjih dinosaura (ruke prekrivene zelenom tkaninom) – čija su animacija ujedno i lutkarski momenti u predstavi. Posebno zabavlja mikro-stilska vježba Veronike Mach kada na sebi isprobava različite smijehove i hihote Srećka Kesića.
Trojedina igra Mach-Komljenović-Kurtela detaljno je razrađena – i glumački i dramaturški i režijski – nešto od čega bi mogle učiti mnoge grandiozno nerazrađene, ali skupe institucionalne produkcije. Izvedbu glumaca upotpunjuje i pojačava maksimalistički minimalizam scenografskih i kostimografskih rješenja Hane Lukas Midžić. Vizuali počivaju na efektu kontrasta: boja, tekstura (materijala), veličina i geometrijskih oblika.
Stilizirane nošnje glumaca (kao glumaca) jednostavnih su boja u kontrastima na bijelo-zemljanoj paleti (varijanta bijele košulje i donjeg dijela u boji), a upadljive boje i različite teksture koriste se za pojedinačne likove u priči. Iznimnost ovih kostimografskih rješenja nije samo u momentalno prepoznatljivom vizualu nego i u funkcionalnosti, koja glumcima omogućuje brzu presvlaku.
Kontrasti žute, bijele i plave (krov) na drvenoj konstrukciji u smeđim tonovima, kao i različite teksture, prolazi i prozorčići dijele kuću na blokove koji oživljavaju prema potrebi. Scenografija je svojevrsna interaktivna skulptura kroz koju se prolazi, koju se otvara i zatvara, iz koje se proviruje, iza koje se presvlači.
Načelno plošna, u stilu paravana (što ujedno i jest jedna od njezinih funkcija), podsjeća na kuću lutaka ili pop-up slikovnicu čijim se otvaranjem otkrivaju novi slojevi konstrukcije. Svaki dio kulise otvara se prema van. Četiri su stanara raspoređena na četiri strane, a svaki u konstrukciju ima utkano nešto karakteristično od rekvizita: Elvira pult s čarobnim sastojcima, Srećko kolekciju hihota (vrlo jednostavno i spretno riješeno kartonima od jaja), Atlantida starinske geografske karte, Offertissima se pojavljuje iza čipkaste zavjese (ona je hodajuća rekvizita!), Homer se skriva iza duge zavjese koja figurira kao glavni ulaz. Raspored stanara je također simbolički važan: smijeh i pustolovine desno su i lijevo krilo kuće u čijem su središtu priče, a nad njih se nadvija izvedbena alkemija.
Akustična glazbena pozadina ima prije svega filmsku funkciju montaže različitih prizora (npr. avanturistička sekvenca Atlantide Vonderlust ili epilog), a svjetlo je uglavnom neutralno, uz izolacije koje pospješuju percepciju prostornih odnosa (blizu-daleko), dominaciju zelenog za Atlantidinih pustolovina i radne varijante kada su na pozornici glumci.
Teatar Poco Loco su sami svoji majstori i to u najprofesionalnijem smislu. Buđenje! je podsjetnik na ono što kazalište jest – igra, umijeće i mašta. Buđenje! je predstava koja drži pažnju aktivnom, ona je četrdeset minuta koncentrirane, čiste i nepretenciozne igre. Metrički slobodan tekst povremeno vezan rimom također je način da se nenametljivo vraća gledateljska (odnosno slušateljska) pažnja – sprečava da unatoč interaktivnoj scenografiji i osebujnosti glumačkog tijela izgovorena riječ postane tek pozadinska buka.
Velika prednost i osvježenje kazališta kakvo radi Teatar Poco Loco jest to što ne pokušavaju kontrolirati publiku – jer se publiku kojom dominiraju mali ljudi bez (institucionalno ili drugačije uvjetovanih) inhibicija ni ne može kontrolirati! (Primjerice, jedno dijete je bez ikakvih ograda tijekom završnog songa iz gledališta prešlo u prostor pozornice i zaplesalo – što je možda među većim komplimentima za glazbu odgovornom dvojcu Cura i Dečko.)
Ono jedino što se s publikom kao skupinom autonomnih pojedinaca može učiniti jest neprestano iznova buditi (i tako zadržavati) njihovu pažnju. Teatar Poco Loco tako svojoj publici propisuje jedino da otključaju maštu. Buđenje! je stoga, na beskonačno mnogo razina, predstava koja definitivno nije samo za djecu, ako smo skloni vjerovati da takvo isključivo kazalište, koje je rezervirano samo za nekoga, uopće i postoji.
© Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 18. listopada 2024.