Poseban kaubojski svijet s arhetipskom pričom o sinu i ocu

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024., Umjetnička organizacija Punctum, KunstTeatar, Kuća Klajn: Matija Čigir, Jimmy Ćorak, red. Ivan Plazibat, Taraca tvrđave Revelin

• 

  Mogu li se eksperimentalne monodrame uvrštavati u regularan program Dubrovačkih ljetnih igara ili one trebaju biti sastavni dio mogućega, dobro osmišljenoga off programa (kojega na Igrama već dugo nema) i vodi li se računa u kvalitativnim kazališnim razinama? S kim u publici na taraci nekad kultne tvrđave Revelin, nekad tvrđave umjetnosti koja je već (o)davno izgubila status glazbene dvorane i kazališnoga prizorišta, a transformirala se u noćni bar pretenciozno nazvan Culture Club Revelin, što je bilo vidljivo i nakon premijere kad su publiku na izlazu ispraćivali zaštitari, a znatiželjno i poprijeko gledale bujice partijanera koje su iza ograde čekale ulaz u prostor drukčije slobode, osim s prijateljima i kolegama talentiranoga i šarmantnoga glumca kojega pratimo godinama, korespondira predstava Jimmy Ćorak koja je praizvedbu imala 1., a reprizu 2. kolovoza?

  Estetiku i kazališne kodove KunstTeatra pratimo dugo, a posebno nas se dojmila monodrama Vic o Sizifu redatelja i autora teksta Ivana Planinića, za koju je Karlo Mrkša kao izvođač dobio niz nagrada, a jedan je dio autorske ekipe (primjerice: dramaturginja i jedna od autorica teksta) isti kao u novoj premijeri na Igrama (na stranicama svoga kazališta najavljuju i premijeru u Zagrebu 12. rujna). Osim toga, iznimno smo i uvijek u svojoj obitelji bili zainteresirani za tzv. male, a velike predstave, komorne kazališne bisere nastale na takozvanim kazališnim marginama. Ali, ima li smisla predstava koja se zapravo zasniva na dosjetki, koja većinu gledatelja postavlja u poziciju nezainteresiranih motritelja, preispitujući njihovu/našu dobru volju i zapitanost, kao i motivaciju za gledanje, na granici odluke treba li i u kojem trenu napustiti predstavu, što pred kraj glumac i ponudi kao režiranu mogućnost? Što bi se dogodilo da premijerna publika u neveliku gledalištu nije toliko pristojno ustrajala u sjedenju i koncentraciji i da su gledatelji počeli izlaziti i napuštati predstavu, što su samo rijetki prvi dan i napravili? Bi li se nova dosjetka s paljenjem svjetla u publici i sugeriranjem gledateljima da napuste predstavu jer više nema ničega, jer nije napisano, mogla realizirati ili bi glumac mogao samo gledati nasuprotno mu sjedeći autorski tim (scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavičić, skladatelj i oblikovatelj tona Hrvoje Nikšić, oblikovatelj tona i tonski snimatelj Tihomir Vrbanec, oblikovatelj svjetla Ivan Penović, suradnik za pokret Pravdan Devlahović, producentica Romana Brajša, koproducenti Dunja Bovan i Jerko Marčić, asistentica produkcije Dina Tudor) koji se na kraju vedro poklanjao i izdržati do kraja u (pre)dugoj monodrami koja bi mogla i trebala biti atraktivnija, modernija, duhovitija? Što je u ovoj novoj premijeri na Igrama novo? Koja je bila intencija predstave? Mogli bismo tražiti elemente metateatralnosti, pokušati semantički objasniti predstavu, osvijestiti postmodernističke elemente nekonzistentne fabule, drame nedogađanja, fragmentarnosti, interakcije s publikom koja bi djelomično trebala kreirati predstavu, ali svi su ti kondicionali premalo za kvalitetnu izvedbu. Ostaje nedorečena predstava, kazališni projekt u nastajanju.

  

  U najavi se predstave navodi: „Na sjecištu prerije i pustinje, netom prije no što će sunce dosegnuti zenit, a sat na zvoniku otkucati podne, Jimmy Ćorak i Johnny Brada zauzet će svoje pozicije za kaubojski dvoboj. Dlanovi će im titrati u neposrednoj blizini revolvera u teškim kožnim futrolama. Kad se po prvi puta oglasi zvonik, Jimmy i Johnny zakoračit će u svojim čizmama svatko u svoju stranu, u prvi korak. Pa u drugi. Pa u treći… Posegnut će za svojim revolverima i naciljati jedan u drugoga. Dvoboj će nepovratno promijeniti njihove živote – metak jednog od njih naći će se u srcu drugoga, a riječi drugoga pogodit će prvog točno u srce. U nastojanju da dokaže kako je najbolji revolveraš na cijelom svijetu, Jimmy Ćorak kreće u avanturu života koja će dovesti u pitanje sve što misli da zna o sebi i svom identitetu. Predstava “Jimmy Ćorak” koristeći žanr vesterna pripovijeda arhetipsku priču o sinu i ocu, o njihovoj fizičkoj razdvojenosti, ali unutarnjoj neraskidivoj povezanosti, o paradoksalnim potrebama sina da se s ocem istovremeno poveže i od njega separira. Predstava u tome nimalo ne pomaže sinu. Ali publika bi mogla“.

  Ipak, jasan je redateljev izbor Matije Čigira, iznimno kvalitetnoga glumca, tjelesno i glasovno sposobnoga za velike izazove, koji u ovoj monodrami (re)kreira jedan poseban kaubojski svijet s jasnim aluzijama na filmske vesterne i s prikazom arhetipskih odnosa između sina i oca za kojega ne zna, a za kojega čuje u neobičnim okolnostima spoznaje tko je najbolji revolveraš. Ubijajući oca ubija i prijetnju, suparnika, sebe dovodi u superioran položaj najboljega u nekom segmentu života za koji misli da je najbitniji, a kao ideja postoji od antičkih vremena i biblijskih tekstova. Cijela je monodrama jedan dug narativ, Jimmyjeva životna priča koja uključuje nekoliko zanimljivih segmenata, kao što je vizualno dojmljiv prikaz atmosfere saloona u koji ulazi pokušavajući riješiti svoje sudbinsko određenje i životne zadanosti. Najbolji je dio predstave preskakanje konopa, danas mnogima nedostupna i neizvediva aktivnost, a nekad svima sastavni dio dnevnih tjelesnih aktivnosti, posebno dobro kazališno osmišljeno, kao prelaženje kaubojskoga lasa i životnih zapreka, sunožno i jednonožno, pojačan kas i galop kroz život, što dodatno pokazuje Čigira kao spremnog i istreniranoga glumca, koji koncentrirano i posvećeno prati dobru i funkcionalnu glazbu (gitara ne sceni služi, nažalost, uglavnom samo kao rekvizit). Još je jedna zanimljivost ove monodrame uporaba slušalica (uglavnom ispravnih) koje služe za replike, dodatnu komunikaciju, kao segment u komunikaciji, unutarnji Jimmyjev-očev glas, fiktivni dijalog s tehnikom, publikom, prošlošću, koji je i vrlo kvalitetno izveden.

  

  Bilo je različitih kazališnih eksperimenata na Igrama, i u off i u oficijalnome programu, za koje se ne zna jesu li mišljeni kao degradacija, ironija, sarkazam, postavljanje novih zakonitosti i/ili navodno novih kazališnih vrijednosti, a navodimo samo dva krajnja, granična slučaja, kao što je (bila) jedna predstava na Tvrđavi sv. Ivan, u kojoj su gledatelji bili zaključani u giljotinsko-zahodske otvore, ubijala se na četvrtastoj pozornici i kuhala kokoš, jela kokošja juha, sa svim miomirisima i zapitanostima koje je to uključivalo. Predstava je vrlo kratko igrala, zbog bolesti glumca. Jedna je predstava obilježila i drugu (treću, uz Revelin) kultnu dubrovačku tvrđavu, Lovrjenac, u kojoj i nije bilo glumca na sceni iako je naveden kao izvođač, a ni scenografije, iako je scenograf potpisan; publika se međusobno gledala, dosađivala i čekala, neki su i (za)palili cigarete, slušajući glasove, intervjue, ali i eutanaziju koja je izravno prenošena. Zapitkivalo se na Stradunu kakva je izlaznost gledatelja, a u jednome se trenutku, vrlo brzo, predstava nije imala za koga igrati.

  Bilo je i vrlo zanimljivih monodrama, kao što je jedna davna i briljantna Héloïse Abelardu Milke Podrug Kokotović u režiji Tomislava Radića koja je kao predstava KMD-a gostovala na Igrama, Šerbedžijin Moj obračun s njima, Vukmiričine monodrame Povijest moje gluposti i Mister Single, u novije vrijeme Šivakove Mistero buffo ili Maske, kao i monoopera Dnevnik jednog luđaka skladatelja, scenografa i redatelja Marjana Nećaka u izvedbi Ozrena Grabarića …., a svima je karakteristika (s nekim razlikama, naravno) izvrsnost i teksta i režije i izvedbe.

  Ne znamo prema kojem se kriteriju predstava Jimmy Ćorak uklapa u ideju Dubrovačkih ljetnih igara, kakva god ona (od) ove godine bila – u njezin novi mediteranski štih koncepcijski i kontekstualno sigurno ne pripada, a čini se da je jedini razlog njezina postavljanja, osim pokazivanja klasičnoj dubrovačkoj publici (a tko je danas uopće publika?) autorskoga projekta koji će, nadamo se, bolje (za)živjeti na nekih drugim festivalima, referiranje na antologijsku predstavu Kauboji Saše Anočića koja je obilježila generacije i generacije gledatelja, pomaknula paradigmu kazališta i postala legendarna, i u koju bi se Matija Čigir (kad bi je umjetnički ravnatelj Matko Raguž i Teatar EXIT obnovili) izvrsno uklopio. Međutim, autori ne navode reference na tu predstavu niti je spominju kao moguću motivaciju za svoj projekt-predstavu. Kad bi kojim čudom na Revelin doletjeli i dotrčali, dogalopirali Kauboji, to bi bio spektakl kojemu se ne bi trebali pronaći razlozi gostovanja osim iznimnosti, kreativnosti i kvalitete, što je više nego dovoljno za svaki, pa i najdulje nam trajući kazališni festival.

  U predstavi autora i redatelja Saše Anočića igrali su Živko Anočić/Damir Klemenić, Saša Anočić, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Krunoslav Klabučar, Rakan Rushaidat, Radovan Ruždjak, Ivana Rushaidat (scenski pokret: Saša Anočić, dramaturgija: Saša Anočić i Hana Veček, scenografija i rekvizita: Margareta Lekić, kostimografija: Hana Letica, instruktor stepa: Radovan Ruždjak, koreografija stepa: Saša Anočić i Radovan Ruždjak, instruktori pjevanja: Ivana Rushaidat i Matija Antolić, autori originalnih skladbi: Rakan Rushaidat i Matija Antolić, dizajn rasvjete: Olivije Marečić, majstor rasvjete: Tomislav Baotić, glazbeni suradnik i majstor tona: Nebojša Paunković, suradnici na predstavi: Marijan Klarić, Branimir Vardaj, Zlatica Blanuša, Ivan Biondić, Sanja Prnjak).

  U predstavi koja je imala elemente mjuzikla postoje kauzalitet i razlozi pojave kauboja u hrvatskoj kazališnoj svakodnevici: naime, u toj predstavi u predstavi redatelj pokušava napraviti kaubojsku predstavu birajući na audiciji osam karaktera na rubu i marginama života koji sudjelujući u probama otkrivaju dijelove svojih životnih priča. Naturščici, marginalci, gubitnici postaju u toj kazališnoj priči glumci u trosatnome mjuziklu kojim se redatelj vraća svome djetinjemu snu. Nema više Saše Anočića...

  

  Prošao je niz godina nakon premijere Kauboja 2008. u EXIT-u, puno se toga promijenilo u svijetu i u kazalištu, tako da nitko ne može znati hoće li novi kauboj Čigir odjahati u kazališnu legendu ili će zastati na prepreci.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. rujna 2024.

Piše: