Hrabra predstava kojom dominira vješta transformacija glumca

30. Zadarsko kazališno ljeto, 26. lipnja - 26. srpnja 2024., Drama Plus, HNK Zadar: Autorski projekt Vinka Radovčića, Kamo idemo, tata?, red. Vinko Radovčić

• 

  Duga premijera tridesetog po redu Zadarskog kazališnog ljeta izvedena je 22. srpnja u prostoru Kazališta lutaka Zadar. S brojnim predstavama iza sebe, a velik dio je upravo vezan za suradnju s HNK Zadar i ovim  festivalom, Vinko Radovčić prolazi vrlo plodnu fazu i nastavlja niz predstava na opće zadaovoljstvo ne samo mlade publike, već svih generacija.

  Autobiografski roman francuskog pisca Jean – Louisa Fourniera Kamo idemo, tata poslužio je kao predložak novoj monodrami redatelja Vinka Radovčića koji je sa dvojicom suradnika, glumcem Ivanom Raffaelliem i kreativnim producentom Domagojem Lindingerom, odabrane motive adaptirao i dramaturški uobličio u jednosatnu monodramu istoimenog naziva. Tema romana je izuzetno osjetljive prirode gdje se pisac kroz cinizam i ironiju pokušava nositi s iskustvom oca dvojice hendikepiranih sinova. Sposobnost adaptacije na silnu tragediju koju suživot sa takvom djecom donosi razotkriva najosjetljivije i najtanje dijelove ljudske duše izbjegavajući jeftin sentimentalizam. Niz događaja vezanih uz obiteljski život, svakodnevna borba s okolinom, samim sobom i drugačijom djecom, prikazani su bez patetike i beznadežne tuge, vrlo realistično, a povremeno i tragikomično jer takve situacije upravo takve i jesu.

  Predstava započinje vrlo smireno prologom bez riječi dok glumac ležeći glavom postranice na stolu, animacijom prstiju jedne pa druge ruke, zatim nacrtanim emoima na dlanovima, komunikaciom kroz igru oživljava dva sina. Ubrzo saznajemo kako je ocu najdraža knjiga Petar Pan, a također da je vrlo mlad i nezreo postao otac. Nabraja i emotivne rečenice koje nikad nije izgovorio svojoj djeci, te zaključuje da je doista loš otac. Sve su, pa i najcrnje situacije svakodnevnice prisutne u predstavi, izgovorene sa smješkom, kao npr. da eto ima privilegiju povlaštenog parkiranja na najekskluzivnijim mjestima u gradu i policija mu ne može ništa. Za uzvrat njegov sin je u deset godina naučio izgovarati jednu jedinu rečenicu bezbroj puta koja glavnog aktera dovodi do ludila, beskonačno Kamo idemo, tata. Sjeća se da je njegov prvijenac Matej jednom dobio kompliment od pratetke sestre Anastazije, animirane komadom papira na kojem je krug i rupa u sredini, a koja je s oduševljenjem gledala malo unakaženo i bespomoćno biće dajući mu kompliment kao najdivnijoj pojavnosti na kugli zemaljskoj i čudom nebeskim. Glumac Ivan Raffaelli uvjerljivo i duhovito imitira glasove i mimske izraze svih spomenutih sudionika teksta, pogotovo liječnika koji bez sućuti unjkavim i fatalističkim glasom u nekoliko navrata informira roditelje da je dijete hendikepirano i fizički i mentalno, stalno pronalazeći u njegovom krhkom tijelu svakim danom niz deformacija koje se ne mogu promijeniti: Matej ne može držati glavu uspravno, nagluh je, neprestano ponavlja brm, brm..., ne može gledati tv, ne čita, nema mišićni tonus pa tata izjavljuje gda će biti gipki automehaničar.

  Loptu kao rekvizit kod drugog porođaja i svu paniku koja je prisutna u takvim situacijama, nadu u bolje rezultate publika je proživjela zajedno s glumcem na sceni. Rodio se Toma, euforija vlada pozornicom jer dijete izgleda kao Botticceliev anđeo, slavi se i pjeva i sa vrhunca euforije događa se nagla promjena! Otac i sin padaju glavom na stol jer se povijest ponavlja i sve je još gore nego prije. Otac je još jednom igrao ruski rulet i nakon prvog dobio i drugo, savršeno novorođenče kojem daju ime Toma, a koje je nakon nekog vremena i spoznaje greške u kodu postalo slično starijem bratu – dijete s posebnim potrebama. Baka je svojevremeno vodila unuke u Međugorje gdje su bosi po brdu tražili i nadali se čudu što je Raffaelli virtuozno tijelom i glasom prikazao upečatljivo filmski. Promjena u dinamici , izmjena euforičnih i krajnje melanhoničnih epizoda drže publiku budnom i u iščekivanju jer sve je moguće.

  

  Radnja je linearna i cijeli život roditelja i djece se pred gledateljima s gorčinom kao klupko odmotava od početka jer sretnog kraja ne može ni biti. Kratke digresije izazivaju doista mučninu kod gledatelja, no način na koji su prezentirane te majstorski izvedene, prikaz su kontradiktorne začudne poetike i redatelja i pisca koji spajaju nespojive dijelove očaja života i humora kao uvjeta preživljavanja u životu i na sceni.  Toma dobiva pri rođenju od kuma srebrnu kutijicu, no kako je njegov put krenuo drugačije od prosječnog djeteta, više u životu nije dobio nikakav poklon, a tata njegovu dragocjenu posudu koristi kao pepeljaru. Prikazuju se brojne repetitivne igre s autićima, koferom, kockama, beskonačno paljenje i gašenje svjetla, dok se tata hvali kako djeca ne puše i ne drogiraju se kao ostali. Na pitanje kako može tako govoriti o vlastitoj nesretnoj djeci, odgovor je da preživim.

  Kada zdrava djeca rade greške i uče se na njima, svima je to simpatično i beskrajno smiješno, no na primjeru kako njegov sin jede puding koga glumac liže, mljacka i izbacuje i pljuje iz usta, nitko se ne smije jer je slika pomalo sablasna i odvratno beznadežna. Raffaelli naširoko prepričava za prosječne ljude sretne i vesele trenutke koje uspoređuje sa svojom situacijom: navodi primjer kupovanja božićnih poklona, no u ovom slučaju kada trgovac na informaciju koliko dijete ima godina daje savjet da im se kupi puzzle sa 850 komada i komplet Mali kemičar, crni humor podcrtava duboku i istinsku tragediju oca. Bilo koja situacija stvarnog života koju gotovo ne registriramo, u predstavi postaje pitanje života i smrti s time da svi znaju kakav će biti kraj. Ironija i mizantropija na račun sebe, djece i cjelokupnog ljudskog roda schopenhauerski vladaju pri svakoj situaciji, a naročito pri pokušaju integracije takve djece na tržište rada. Navlačenje odjeće i provlačenje glave kroz rukav, čitanje knjige naopako, ljubljenje svega i svačega u kući i vani, čak i u zološkom vrtu se hoće ljubiti tigra, beskrajni dani ispunjeni tužnim apsurdom nagone glavnog lika na razmišljanje o samoubojstvu. No, tada, rodi im se treće dijete, kći Marija potpuno normalna. No tada ga ostavlja i žena, iscrpljena i smoždena. Već odrasli momci su smješteni u institucije, Matej je sve pogrbljeniji, skolioza ga svakim danom sve više iskrivljuje i mora se medicinski djelovati. Operacija je uspjela i nakon tri dana on umire ravan. Otac gorko zaključuje kao je njegov sin došao na ovaj svijet samo da bi patio. Toma je u invalidskim kolicima, telefonski razgovori s njime su živa muka. Dvadeset godina ga je učio da sam jede, a kada je napokon uspio žlicu graška staviti usta nastalo je veselje godine i kako kaže otac najradije bismo pustili himnu.

  Nakon uvjerljivo i duhovito prepričanih obiteljskih situacija koje su izvedene različitim tempom i dinamikama, dolaze na red i promišljanja izgovorena sa sjetom i sućuti te direktno utječu na promišljanja i kolektivnu memoriju publike. Otac se sjeća da je u svakom razredu  u školskoj klupi u zadnjem redu, tamo pored radijatora, sjedilo jedno takvo dijete koga je nastavnik zlostavljao forsirajući njegove (ne)mogućnosti, licemjerno pokazujući tako svoju dobru volju i nadmoć i ....svi su mu se smijali. I autor napominje da se nekada i on smijao, ali to ne radi više. Za sebe kaže da živi izvan vremena, ima stotinu godina iako je relativno mlad, neozbiljan je, piše i govori gluposti. Na kraju predstave s bezuvjetnom ljubavlju o svojoj djeci govori o njihovoj posebnosti. Drugačiji su, i to je dobro jer svi velikani ovoga svijeta su bili drugačiji.

  Esencija predstave sublimirana je na plakatu koga je kao i sve svoje plakate osmišljava Vinko Radovčić. Bradati muškarac ozbiljnog lica, tamnih razrogačenih očiju leži u kadi zatrpan igračkama, što vjerno oslikava rastrojeno stanje života oca djece s posebnim potrebama.

  Monodrama je izazovan format scenskog djela za redatelja, pogotovo glumca, pa i za publiku. Zbog financijske situacije u kulturi grada Zadra postaje i sve popularniji. Ivan Raffaelli je mladi riječki glumac sa zagrebačkom adresom. Gurnut u prvi plan konzekventno provedenim redateljskim postupkom, igra se, istražuje, eksperimentira i s lakoćom plijeni pažnju gledatelja u ovoj relativno kratkoj dramskoj predstavi. Precizno oblikovanje svjetla, pomno odabrana glazba, uvođenje animacije rukama, minimalistička igra kazališnim znakom i simbolima otvaraju vrata kazališne čarolije artificijelno podržavajući bolno realistična zbivanja na sceni. Transformacija i umijeće glumca dominiraju predstavom toliko snažno da sam na tren pomislila da je pomalo neukusno postojeću tematiku predstaviti ovako savršeno. Predstava, u stvari predložak, može biti ispričan na ovaj način samo ako je istinit, tj. ako bar netko od autora dolazi iz profila roditeljskih grupa, suučesnika u stvarnom životu djece s posebnim potrebama. Nitko nema pravo javno govoriti na ovaj način, osim, ako nije istina što u ovom slučaju itekako jest. Riječ je o hrabrom djelu koje istodobno predstavlja svu krhkost ljudskog bića, ali i njegovu veličinu i snagu koj mu pruža jedino iskrena ljubav i osobna etika.

  

  © Sanja Petrovski, KAZALIŠTE.hr, 2. rujna 2024.

  Redatelj: Vinko Radovčić
  Autori adaptacije i dramaturške obrade romana: Vinko Radovčić, Ivan Raffaelli i Domagoj Lindinger
  Scenograf, kostimograf, odabir glazbe, scenski pokret: Vinko Radovčić
  Oblikovatelj svjetla: Frane Papić
  Oblikovatelj tona: Mate Petričević
  Izrada scenografije: Adriano Košuta
  Izrada rekvizite: Ljiljana Surać
  Fotografi predstave: Filip Brala i Saša Čuka
  Asistent redatelja, inspicijent i kreativni producent: Domagoj Lindinger

  Izvođač: Ivan Raffaelli

Piše: