Današnja distopija i kazališna antiutopija

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024., Festivalski dramski ansambl: William Shakespeare, Oluja, red. Vito Taufer

• 

  Od posljednje se ovoljetne premijere Dubrovačkih ljetnih igara, Shakespeareove Oluje, posljednjega bardova dramskoga teksta, napisana između 1610. i 1611. godine, očekivala snovita, poetska, filozofska predstava, kakva je originalna drama, žanrovski, simbolično i alegorijski slojevita romanca, romantična drama, komedija. Podsjetimo, Shakespeare je umro 23. travnja 1616., isti dan kad i Cervantes, i taj se datum slavi kao Svjetski dan knjige, a Prospero, njegov vjerojatni alter ego, zakoniti milanski vojvoda i čarobnjak, osim hrane, odjeće i vode na zabačenome i pustome otoku ima i knjige, koje je njemu i njegovoj trogodišnjoj kćeri Mirandi tajno na barku neizvjesnosti i odbačenosti ukrcao Gonzalo, savjetnik, dvanaest godina prije oluje. Važnost knjiga za čovjeka i njihov utjecaj na osobnost vidljiva je i kad na ubojstvo i krađu knjiga Stefana, pijanoga podrumara nagovara Kaliban, Prosperov divlji rob, sin vještice Sycorax koja je vladala otokom prije nego što je Prospero došao: „I onda možeš prosuti mu mozak/ – Al prije treba da mu knjige otmeš –/ Il razbit mu kladom lubanju/ Il trbuh mu rasporit kolčinom –/ Il nožem njemu grkljan presjeći –/ Al pamti, prvo da mu knjige otmeš,/ Jer bez njih on je glupan kao i ja/ I nema duha koji bi ga slušo“.

  Bez knjiga nema civilizacije, kao ni predstavā bez kvalitetnoga teksta. Nova lokrumska predstava napravljena je prema Oluji i to više nikako nije Shakespeareov tekst (adaptacija teksta: Vesna Đikanović i Vito Taufer, dramaturginja: Vesna Đikanović). Tek nas na Lokrumu, u knjižici, dočekuje maloslovna informacija: prema motivima istoimene drame Williama Shakespearea (na vrhu knjižice čak nije ni puno autorovo ime nego samo inicijal, možda je to zbog modernoga dizajna, možda zbog nedostatnoga prostora).

  

  Genijalan Shakespeareov tekst kraćen je, u njega su interpolirani prepoznatljivi stihovi drugih njegovih dramskih tekstova, napravljene su i druge različite tekstovne intervencije, a vrhunac je, uz sintagmu vrli novi svijet (Huxley oblikuje svijet „eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva – obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije“), za one koji „ne razumiju“ ovakve nadogradnje, uključivanje splitskoga idioma kojim progovaraju pijani sluga, kuhar Stefano u interpretaciji uvijek glumački zaigranoga Siniše Ružića, u predstavi s doslovnom bijelom visokom kuharskom kapom, pregačom i crvenim obraščićima, kao i povelikim nožem i redateljski i glumački pretjeran u karikaturalnosti Trinculo, pijani sluga, inače pouzdanoga Svena Šestaka, jer valjda mornari moraju biti Dalmatinci (adaptacija na dalmatinski: Senka Bulić), a tako će se, možda, stvoriti i komični efekti, kao i psovkama, za zabavu publike. Smijeh se u gledalištu na premijeri događao samo povremeno i samo u određenim dijelovima gledališta.

  Nejasna je i u glumi i u redateljskome i u dramaturškome viđenju i Shakespeareova priča o zatočenosti, prijevarama, ljubavima, osveti, pohlepi, vlasti, uroti, iako Luka Peroš kao Prospero, pravi milanski knez, dikcijski kvalitetno (jezični savjetnik: Đurđa Škavić) ali vrlo statično prepričava svoj dio priče na prosceniju, kao samo djelomično zainteresiran narator kojemu je jasno da se sve već dogodilo, iako mu svjetlosni efekti pomažu, jer su dizajnirani tako da se dobiva doza začudnosti (oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec, asistent oblikovateljice svjetla: Ivan Lušičić Liik, a ne svijetla i ne Luščić, kako piše u neinformativnoj i nedostatno oblikovanoj, a i nepotpisanoj kazališnoj knjižici), u rukama mu je osvijetljena i titrajuća knjiga, kao budućnosna magijska kugla, (na)očale kojima se reflektira svijet ispred njega i u njegovoj prošlosti, stilizirani svjetlosni oblici, kao i zvukovi oluje i mišung glazbenih brojeva koji se mijenjaju prateći glumce kao filmski lajtmotiv u mozaiku dramskih situacija, koje realizira prateći bend na pozornici (glazbenici: Damir Josipović, bubnjevi, Darko Terlević, gitara, klavir). Shakespeare renesansno traži nove svjetove, nove zemlje, kao što i renesansni Držić traži različite Indije, traže se žanrovski nove predstave, kako bi se na dnu nepoznatoga našlo Novo, ali novo u kazalištu ne znači uvijek i dobro, kvalitetno, estetski vrijedno i posebno.

  Ariela, zračnoga duha, nekoć zarobljenika čarobnice Sycorax a sad u Prosperovoj službi, od koje i iz koje čeka oslobođenje nakon Prosperove ideje s olujom pred otokom, zanimljivo je realizirao Adrian Pezdirc, u pogođenome svjetlucavome kostimu (osim posljednje kreacije koja podsjeća na eurovizijski nastup omiljenoga nam ŠČ-a), a za svoju pomalo izoliranu ulogu ima opravdanja u tome da dolazi iz drugoga svijeta i da može postati nevidljiv i tako intervenirati u radnju. Vrlo je suptilno i nenametljivo, predano, kao što to uvijek radi u svome matičnome ZKM-u, razradio svoju koreografiju (koreograf: Leo Mujić), glas, svaki pokret; sveprisutan, a rijetko u prvome planu, kojemu su stremili gotovo svi sudionici ove statične predstave, kao i sredini pozornice, a posebno su zanimljivi svjetlosni efekti koji se stvaraju u njegovoj ruci i dahu (iluzionist, rekvizita: Zlatko Milec; oblikovanje videa: Miran Brautović). Proscenijskim i središnjim mizanscenskim rješenjima glumce su vodile i dovodile i pozicije mikrofona koji su ležali na podu ispred prvoga gledališnoga reda i koje su glumci, kao u nekim predstavama u nekim zagrebačkim kazalištima ili u soap operi, nostalgičnim i sentimentalnim performansima, pop spektaklima uzimali i pjevali određene dionice solo ili u duetu ili skupno, očekujući nakon svakoga broja pljesak, koji je uglavnom izostajao. I onda su mikrofone vraćali na, u samostan donesenu, zemlju. Neki su pritom pokazali i zavidne pjevačke mogućnosti (glazba: Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević), ali se u glumačkome smislu još dosta trebaju razvijati (Lovro Rimac kao Ferdinand, sin napuljskog kraja Alonsa) kako bi se izbjegla plošnost glume i nedorečenost, kao i atmosfera koncerata i zabava (oblikovatelj zvuka: Marin Lucianović, operater zvuka: Zlatko Milec).

  Shakespeare u svojim dramskim tekstovima posebno pozicionira ženske dramske osobe, makar ih je, zbog različitih razloga, znatno manje nego muških uloga. Tako je u Oluji samo jedna ženska dramska osoba, Miranda, koju dobro i precizno, ponekad djetinje neposredno, interpretira mlada glumica Ružica Maurus, emotivna i empatična, nova Komedijina nada, koja i dobro pjeva i kreće se (uz malu napomenu da bi ružičasti kostim trebalo malo preraditi). Završno vjenčanje nalikuje ponekim današnjim statičnim event vjenčanjima, u kojima je odjeća najbitnija komponenta. Tako su i na lokrumskome kazališnome vjenčanju mladenci zasjali u posebno dizajniranim kreacijama, što se posebno odnosi na mladenkinu tijaru, krunu, konstrukciju na glavi (kostimograf: Alan Hranitelj; asistentice kostimografa: Ana Trischler, Ana Roko).

  Kostimima predstava sugerira univerzalnost, tako da su utopljenici odjeveni u lijepa i suha odijela, nakon brodoloma: u kvartetu, pa odvojeni u parove. Tako prvi par čine precizni Alonso, napuljski kralj Dušana Gojića, glumački posebno raspoložen Gonzalo, pošteni stari savjetnik Filipa Šovagovića, a drugi je par potencijalnih urotnika Sebastijan, brat napuljskog kralja Alonsa Roberta Španića i Antonio, Prosperov brat, samozvani milanski knez Marinka Leša. Franjo Dijak, izvrstan glumac DK Gavella, vrlo je angažirano igrao divljaka Kalibana, ali pretjerana karikaturalnost prašnjavoga kostima i pretjerana i doslovna maska (kao što je nevjerojatno maskiranje niza glumaca i njihovih kostima u blato na kraju predstave) onemogućili su mu genijalnu glumačku kreaciju, nepotrebno ga obezličivši, iako je i u tim uvjetima pokazao iznimnu glumačku strast, kvalitetu i energiju. Četiri mlada glumca-plesača su i utvare u pahuljastim bijelim kostimima s dvostrukim maskama i američki mornari i druge bezgovorne uloge potrebne kako bi predstava semantički bila zahtjevnija i upućivala na današnje političke silnice, i te zadatke dobro i precizno, koncentrirano izvršavaju; mornari (uz Kapetana, glumca KMD-a, Edija Jerteca), vilenjaci, duhovi: Bojan Beribaka, Marko Capor, Matia Pijević, Denis Tomić.

  
  

  Asocijacije za vrijeme gledanja predstave nužno su vodile prema dalekim, ali još svježim i impresivnim kazališnim slikama histrionskoga gostovanja 1980. u Dubrovniku s Olujom u režiji Zlatka Viteza u kojoj je Fabijan Šovagović svojim talentom, šarmom, snagom, glumstvenošću i abruptivnom energijom kao Prospero nosio cijelu predstavu, Mirandu je (glumački i životno simbolično) glumila Anja Šovagović – sad Šovagović Despot, Ferdinanda Dragan Despot.

  Čini se i da se antologijski Lokrum ponekad olako prepušta predstavama i autorskim timovima kao prizorište. Slovenski redatelj Vito Taufer smješta predstavu na čarobni otok Lokrum, ali u samostan, koji postaje kazalište kutija, bez ikakvih dodirnih točaka s morem i olujom. Kad je već autorski tim dobio iznimnu privilegiju igranja i režiranja na Lokrumu, unatoč mogućim prenesenim značenjima teksta i otoka, činilo se logičnim otvoriti predstavu moru, bez obzira na moguće prirodne nepogode, kako bi predstava bila ambijentalna na ambijentalnome Festivalu (ako ta smjernica u hodu nije ukinuta i poništena). Skučena scena, gledalište okrenuto tako da publika gleda u zid samostana, bez ikakvih interakcija s prostorom, osim u ideji da smo na otoku, bez lokrumskoga kamena, jer prostor velikoga bunara zastrt je i posut zemljom koje na Lokrumu nema jedino na mjestu samostana, sa suhim granama palmi u umjetno stvorenome ambijentu (scenografkinja: Andreja Rondović), stvorenoj problematičnoj prirodi unutar raskošne prirode, izlazima i ulazima koji nisu dobro riješeni, tako da se samo naslućuje u koji to prostor glumci odlaze i odakle dolaze na konstruiranu scenu. Jasno je bilo odmah, i prije njezina početka, da predstava neće udovoljiti očekivanjima. Ali vjerojatno će moći gostovati u različitim kazalištima, jer je tako mišljena, a i postavljala su se pitanja u publici zašto se predstava, kad je sve tako postavljeno, ne igra u kazalištu; bilo bi to tehnički puno lakše i znatno jeftinije. Jedini je razlog pokrivanja izvorne kamene benediktinske pozornice, kad su se već autori odlučili za tu nelogičnost, taj da je prostor ispod obitavalište Kalibana i zatvor za neposlušne mornare i/ili političare, ali to se na nekom od brojnih prirodnih lokrumskih prostora moglo riješiti potpuno drukčije.

  

  Igranje Oluje na Lokrumu koja ne korespondira s morem, potpuno je nevjerojatna i redateljski vrlo problematična ideja uz koju su se logično povezali i svi ostali problemi. Je li predstava namjerna ili nenamjerna parodija i destrukcija teksta ili ambijentalnoga kazališta? Ili samo želja da se prikaže današnja distopija i kazališna antiutopija?

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. rujna 2024.

Piše: