Poetski mediteranski amarcord

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024., Studentski teatar Lero, Lazareti: Toliko o pticama, red. Davor Mojaš

• 

  Prepoznatljiva Mojaševa estetika vidljiva je i u novoj premijeri predstave Toliko o pticama Teatra Lero koja je 13. i 15. srpnja gostovala na Dubrovačkim ljetnim igrama. Glumice Jasna Held i Ksenija Medović (potpisuje i produkciju i organizaciju), izvrsne glumice koje cijeli život prate i slijede lerovske kodove, i u ovoj su predstavi nositeljice scenskoga događanja, uz ostale glumice koje im se pridružuju sve bolje i sigurnije, posvećeno i fokusirano: Zvončica Šimić, Barbara Damić Medi, Barbara Horvat, Lući Sarić, uz Dubravku Mrvelj. Predstava Toliko o pticama, kao i većina predstava nastalih u Lerovu kazališnome laboratoriju u Lazaretima, zasniva se na književnim predlošcima koji se restrukturiraju i fragmentarno ostvaruju interpolirani u multimedijski koncept u kojemu su još neke od prepoznatljivosti tonski zapisi i izvrsna glazba (i u ovoj predstavi autor je glazbe Petar Obradović, trubljač i skladatelj), ponekad uz videosadržaje koji u ovoj predstavi izostaju.

  Scena je jednostavna, ali funkcionalna (scenografija i tehničko vodstvo: Mato Brnjić), u pozadini je kazališni zastor neutralne, zelenkasto-sive boje, koji upućuje na moguću stilizaciju eksterijera i kroz koji se vide obrisi glumica, Grada, neke nove dimenzije. Pomični crni zastori funkcioniraju kao kazališne ulice, ali i pregrade, prozori, razotkrivači prostora lijevo i desno, malih mansiona u kojima nepokretno sjede glumice, a crni kubusi s nasuprotno otvorenim stranama su i stolice i držači stolova i spremišta tajni, i kapunare, i kajpice, i aluzija na dubrovački kamen. Začudnost pokreta, lagano gibanje, mimoilaženje (trebalo bi ponekad biti sigurnije), usporeni hod uspijevaju produljiti vrijeme i relativno mali, komorni prostor učiniti većim i univerzalnijim. Daska koja je na početku predstave na podu i na koju su samo položene dvije crne ptice postaje premještanjem daska ispod prozora, grana, stol, skalin i ponovno se vraća na ishodište, a svjetlosnim efektima i tamama mijenjaju se dubina i oblik pozornice (oblikovatelj svjetla i ton: Antonio Ljubojević). Rekviziti i kostimi nadopunjuju i oplemenjuju scenu; tako je prozirni veo kojim se glumice vješto pokrivaju i rekvizit i kostim i scenografsko rješenje. Kostimi stalne Lerove suradnice, slikarice i scenografkinje Dubravke Lošić u ovoj su predstavi zanimljivo predimenzionirani, u skladu s velikim ptičjim glavama i kao asocijacija na tragičke kostime, a velike crne paletune / sakoe zamjenjuju bijeli ženstveni kostimi i bijele perike kad se u teksturu i u predstavu uključuje Lizistrata.

  

  Pokretne drvene ptice klepetaljke piturane u bijelo dojmljiv su i efektan rekvizit, a poslije, kad se vade iz džepa i rasklapaju, bez štapa i vođenja, postaju samostalni golubovi, galebovi, odbačeni i zbog toga svoji, dobivajući tako novu scensku ulogu. Maske ptica osmislila je Zjena Glamočanin; one su moćne, velike, negiraju identitete, često se pojavljuju i nestaju, ali su uvijek tu oko scene, u tekstu i malo izvan njega, a uz ptičje glave koje prekrivaju glave glumica pojavljuje se i crvena komedijska maska glumice koja se javlja sa scenskih strana kao pandan glumačkome koru s kratkim reakcijama na njihov/njegov govor. Iako su u predstavi glumice dobro koreografirane i postoje kao cjelina koja se povremeno dijeli i formira nove oblike, stojeći, klečući, sjedeći, one uglavnom međusobno ne komuniciraju, što je jedna od Lerovih specifičnosti, nego svoje dulje ili kraće replike izgovaraju en face, recitativno, kao niz monologa, izravno u publiku, ponekad kao proglas, glasno i artikulirano, bez vidljivih emocija na licu, suzdržano, brechtovski, kao izvjestiteljice, depatetizirano, bez emotivnih nijansiranja, ali i (uglavnom) bez pogrješaka, uz radijski off glas Nike Nagy koji gledatelje suvereno uvodi u animalni ptičji svijet.

  Ideja motrenja svijeta iz ptičje perspektive aluzivno se okreće Aristofanovim (oko 446. – oko 386. pr. Kr.) komedijama Ptice (koja je preteča utopijskog mišljenja; naime, naslovni junaci, nezadovoljni bogovima, uspostavljaju vlastitu idealnu državu u oblacima), ali i Žabe, Oblaci, ovdje izravnije Lizistrati (u kojoj žene odbijaju muževima pružati bračne dužnosti dok traje rat) koju je Ivica Kunčević režirao u Studentskom teatru Lero mitske 1972. godine i čiji se glas u razgovoru s glumcima Kazališta Marina Držića, Arhivski tonski zapis s čitače probe predstave Maškarate ispod kuplja Iva Vojnovića čuje u jednome dijelu nove predstave. Potresno i dostojanstveno. Kunčević nas je napustio 2022. godine.

  

  Mojaš u programskoj knjižici piše da Lero svoju novu predstavu „posvećuje uspomeni na svoje dugogodišnje prijatelje i suradnike“, tako da spominje i Vjerana Zuppu, dramaturga, teoretičara i pjesnika koji nas je napustio 2023. i njegovu Edipovu sobu, napisanu 1987., uz festivalsku premijeru Feničanki na Lovrjencu u režiji Paola Magellija, nekoliko puta izgovorenu u Lerovim izvedbama. Davor Mojaš nadahnuto u kazališnoj knjižici, koju oblikuje uvijek posebna grafička dizajnerica Nora Mojaš, govori: Toliko o pticama „…poetski je mediteranski amarcord isprepleten slutnjama, snovima i uspomenama koje se ne mogu, kao ljudi, odseliti negdje i ne vratiti se. One u ovom Gradu žive u svakom uzdahu onih preostalih. U koracima koji su sve kraći i sve sporiji. Tišini u koju su skriveni i utihnuli. Među kamenim venama i pitarima punim čerošpanja i bosiljka. Golubova je sve više a sve manje onih koji ih hrane. Svi zajedno u teatru ostavljeni. U Gradu koji je i Lera iznjedrio. U kojem smo i publika i glumci i ptice koje neće poletjeti“.

  Književnik kojemu se Lero i Mojaš najčešće vraćaju i na kojega se u nizu svojih predstava referiraju Milan je Milišić, prva žrtva Domovinskoga rata u Dubrovniku 1991., kojega je pogodila topovska JNA granata s broda i usmrtila u stanu na Pločama. Naslov predstave Toliko o pticama preuzet je iz istoimene Milišićeve pjesme nastale također 1972. (zbirka Stvaranje Dubrovnika): No vrijeme je da raščistimo jednom to: Sve su ptice – grabljivice, a teksturu predstave čine i Paljetkovi tekstovi Lastavica (Pojmovnik malog čovjeka), Lastavice (zbirka Životinje iz Brehma), Mojašev tekst Teatar Zidina, neknjiževni tekst s Wikipedije Golubovi prevrtači, kao i Bilješke o malim gradovima i malim državama Toma Basiljevića (1756. – 1806.): „U miru malih gradova obično je sve prazno i u glavama i na ulicama. Gotovo se nitko tamo ne koristi tim divnim slobodnim vremenom i tom nenaplativom dokolicom... U malim gradovima duh povlačenjem i samoćom dobiva ono što gubi u društvu. Tko se s drugima pravi da je slijep, riskira da pokvari vid, a tko stalno sluša druge kako bulazne, u opasnosti je da i sam iskvari moć rasuđivanja“.

  

  Studentski teatar Lero, propagator alternativne kazališne scene, osnovan u Dubrovniku 1968. godine na inicijativu književnika Feđe Šehovića, u svome je dugome i respektabilnome trajanju iznjedrio niz izvrsnih predstava u posebnome teatarskome kodu, vrlo često gostujući i na Dubrovačkim ljetnim igrama, a predstava Toliko o pticama (ostvarena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Dubrovnika), kao i nove predstave o kojima novinar, pisac i redatelj Davor Mojaš sigurno već razmišlja, čini se idealnom za mogući off program DLJI-a koji bi svojom komornošću, drukčijim senzibilitetom i u neko drugo vrijeme, možda u 24 sata, privukao još više publike nesklone institucionalizmu, željne pomaka u percepciji i kazališnome diskursu.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. rujna 2024.

Piše: