Predstava koja slabo komunicira s publikom

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 27. kolovoza 2024., Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Lada Kaštelan, Čekajući Oresta, prema motivima Sofoklove Elektre, red. Livija Pandur

• 

  Naš je kameni, amfiteatralni Grad, bio prizorište nekoliko posebno mišljenih predstava nastalih na temelju grčkih tragedija u sedamdeset i pet godina Dubrovačkih ljetnih igara, od kojih izdvajamo samo neke. William Gaskill je 1976. na Tvrđavi sv. Ivan postavio Sofoklovu dramu Kralj Edip, koja je započinjala u predvečerje, aktualizirajući tragediju individualiziranim maskama što su se izrađivale prema obrisima lica, s glumcima (glumačka je ekipa bila predvođena Ljubom Tadićem) u smeđim kostimima-haljinama koje su podsjećale na grčke toge i u paletunima / sakoima, a nakon prvoga je dijela trilogije publika po noći odlazila na Srđ gdje je skupa s koreutima u bijelim kostimima, okrenuta istoku, čekala izlazak sunca i drugi dio trilogije, Edip na Kolonu. Paolo Magelli je na Lovrjencu režirao Euripidove Feničanke 1987. godine, predstavu posebne estetike, ritualnih hranjenja i pijenja, a neki su glumci, kao što je to Mustafa Nadarević, bosi hodali/hodao po razbijenim čašama i bocama, u nekim trenutcima i napuštali probe u posebno delikatnim situacijama, a predstavu je završavala glumica koja se, prema redateljevim zamislima, razodjevena polijevala jogurtom stvarajući svojim dojmljivim grčkim fizisom neobičan spomenik, karijatidu, nositeljicu arhitrava.

  Marin Carić režirao je Agamemnon, prvi dio Eshilove Orestije, 1988. godine u impresivnome Kamenolomu Dubac, s izvrsnom Dubravkom Carić Crnojević u pijesku koji je,  uz izvrsne scenske svjetlosne efekte, dobivao multidimenzije, a Ivica Kunčević hrabro je, na velikome prostoru ispred Kneževa dvora, na Držićevoj poljani i ispred Sponze režirao drugi i treći dio, Žrtvu na grobu i Eumenide iste godine. Zanimljivo je da je Kunčević, uvijek poseban redatelj, prije toga režirao u KMD-u 1976. Zlatarićevu i Sofoklovu Elektru s izvrsnom Dubravkom Miletić, a predstava je gostovala na Igrama, u Ljetnikovcu Sorkočević. Eduard Miller režirao je tragediju Kralj Edip 2011. godine u Parku Muzičke škole s genijalnim Mislavom Čavajdom. Kako piše Mira Muhoberac u svome tekstu o tragedijama na Igrama u časopisu Kazalište, naslovljenome Mislav Čavajda kao Edip u zrcalu identiteta i odgovornosti: „Mislav Čavajda sa štakama kao ticalima zle slutnje prohodi skrivenom tvrđavom od visine do dubine, od pobjede do poraza, da bi, priznavši poraz, postao pobjednik“.

  

  Karizmatični Tomaž Pandur, poznati i priznati slovenski i europski redatelj, režirao je u koprodukciji s HNK-om iz Zagreba Euripidovu Medeju 2012. na Lovrjencu, a koja je ušla u korpus antologijskih predstava Igara, s iznimnim redateljskim i glumačkim rješenjima i ostvarenjima. „Potraga za Zlatnim runom i Medejina priča je jedna od ključnih, velikih tema naše civilizacije i svaki dan, svaku večer ona se iznova rađa u duhu vremena i prostora. Takva je i naša dubrovačka Medeja. Označuje je nova režijska i dramaturška konceptualizacija, radikalna u pristupu – sukladna s vremenom u kojem živimo, s bojama Mediterana, noćnim dubrovačkim burinima, sukladna glumici Almi Prici, koja je igra razapetu između neba i zemlje, zarobljenu u labirintima ženske i muške volje u utrobi magične tvrđave Lovrjenac“, tad je izjavio Tomaž Pandur, koji je iznenada preminuo 2016. u kazalištu, režirajući Kralja Leara u Makedoniji. Nema više ni Carića, od 2000., ni Gaskilla, od 2016., ni Kunčevića, od 2022., koji su nas također iznenada napustili, nema ni mnogih drugih kazalištaraca. Nastala je velika redateljska šupljina koju samo iznimni uspijevaju popuniti svojim znanjem, idejama, novim pristupom.

  Treba pohvaliti želju Livije Pandur (asistentica redateljice: Ana Marković) da svojim režijama nastavi redateljski kod svoga brata s kojim je kao dramaturginja surađivala u nizu predstava, a sad pokušava samostalno graditi redateljsku karijeru. U novoj se predstavi HNK-a u Varaždinu, koja je premijeru imala 28. lipnja u Varaždinskim Toplicama, na rimskom nalazištu Aquae Iasae i kojemu je intendantica ujedno i ravnateljica Drame Dubrovačkih ljetnih igara Senka Bulić, inače izvrsna i posvećena glumica, tako da je u/na tim pozicijama teško ostati objektivan, osjeća duh Tomaža Pandura, kao i reference na njegove predstave, pa tako i na kultnu Medeju, ali to je ipak predaleko od visoke estetske razine kakvu očekujemo na Igrama u svim, pa tako i u gostujućim predstavama. Scenski znakovi, prazne i pune kante, zemlja kao grob i kao ishodište, koja se nabacuje i u kojoj se igra, ispisi i natpisi na pozadinskome zidu-vratima crvenom bojom: TATA i MAMA, već su davno viđeni, nisu provokativni, postoje samo kao svojevrsni osvrt i ne proizvode začudnost (ponekad publika duhovito zavapi za predstavama u kojima su je glumci s pozornice, slučajno ili neslučajno, barem gađali, polijevali i prskali vodom i posipali zemljom). Predstava započinje kao koreodrama, sa zaustavljenim slikama, stiliziranim pokretima, modernim crnim, bijelim i žutim kostimima, repetiranjima gesta, ulascima iz jednoga u drugi svijet i izlascima iz njih/njega; minimalističku je scenografiju osmislio Marko Japelj, a i cijeli autorski tim čini respektabilna ekipa: kostimograf je Leo Kulaš, asistent kostimografa Mladen Jerneić Grof Erdödy, skladateljica Tamara Obrovac, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec.

  Jedan je od bitnih razloga nekomunikativnosti predstave s publikom tekst kojim (nepotrebno) inače vrlo kvalitetna dramatičarka Lada Kaštelan prepričava mit i Sofoklovu tragediju, umjesto da se ona odigrava ispred nas. Predstava gotovo brechtovski komentira, s odmakom, što se dogodilo, što u ideji može biti zanimljivo, a osjećaju se i (daleke) aluzije na Beckettova Godota; naime, Orest je figura in absentia, samo ga se čeka, što sugerira naslovna sintagma Čekajući Oresta (prema motivima Sofoklove Elektre), ali ideja nije do kraja razrađena. Ostaje upitno zašto se autorski tim nije odlučio za originalan Sofoklov tekst koji se također može (ali i ne mora) čitati na nov način. U ovako se izvedenu tekstu ne osjećaju emotivne dubine, filozofska dimenzija, nedostaju ritam i melodija, visoki je jezični stil nepotrebno prebliz svakodnevnome govoru, kao da suvremeni gledatelji ne mogu razumjeti stihovani prijevod i kao da im treba prepričavati (Vladan Desnica: „Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!“).

  Temeljna se priča ponavlja nekoliko puta. Na sceni se, koja je leđima okrenuta ulazu u Lovrjenac, nalazi nekoliko stuba koje bi trebale glumce i gledatelje u nasuprotnome gledalištu postaviti u poziciju suđenih i suda. Naime, godinama prije radnje Sofoklove tragedije (ne zna se jesu li prije Sofoklo ili Euripid napisali tragediju Elektra) i prije početka Trojanskog rata, u 12. stoljeću prije Krista, zapovjednik Agamemnon žrtvovao je vlastitu kćer Ifigeniju kako bi udovoljio božici Artemidi i smirio njezin bijes. Ona bi otpustila vjetar, a grčki bi brodovi zaplovili prema Troji. Kad se vratio doma, Agamemnon nije došao sam nego u pratnji proročice Kasandre, što je njegovu ženu Klitemnestru dodatno razljutilo pa su ga ona i njezin tadašnji ljubavnik Egist ubili. Elektra (grčki Ἠλέϰτρα, latinski Electra: blistava), Sofokova tragedija, napisana je u godinama pred kraj njegove karijere, a ne zna se ni točan datum izvedbe na dionizijskim svetkovinama, ali svojim tematizacijama, univerzalnom problematikom dotiče svako vrijeme. Tko je kriv?

  

  Nina Violić i Dea Presečki, glumice koje glume majku i kćer, Klitemnestru i Elektru, u predstavi Čekajući Oresta ponavljaju stalno svoju priču o ocu/mužu Agamemnonu i sestri/kćeri Ifigeniji, neprestano mehanički izgovarajući: „On je ubio moju kćer“; „Ti si ubila moga oca“, ali ne uspijevaju uvjeriti gledatelje u svoju nekrivnju i okrenuti ih na svoju stranu. U glumačkome su kodu glavne glumice potpuno različite: Dea Presečki je kao Elektra izbezumljena od mržnje, poluluda, gotovo se ritualno krećući po zemlji nalik proročici, raščupana, čekajući brata Oresta kako bi skupa ubili svoju majku i njezina novoga muža Egista. Uvjerena da je njezina majka kriva za nesreću obitelji opsesivno izražava mržnju, što upućuje i na podsvjesnu seksualnu privlačnost prema ocu, koji je Sigmund Freud nazvao Elektrinim kompleksom, dok joj kor u ovoj komornoj predstavi, sastavljen od dviju glumica i dvaju glumaca (Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić dobri su glumci, ali u ovoj predstavi samo u manjim ulogama komentatora) povlađuje, kostimiran u suvremene kostime, govoreći fragmente replika, ubacujući se u tekstove istomislećih.

  Druga glumica, Nina Violić kao Klitemnestra, uvjerena u svoju istinu, relativno mirno i superiorno iznosi svoju priču, a kor, sastavljen od istih glumaca koji su sad drukčije, ali i dalje znakovito suvremeno kostimirani, i njoj povlađuje, slaže se, a komentira i njezin san koji je kao slutnja uznemirava, što donekle odgovara Sofoklovim idejama, jer on se ne stavlja ni na jednu stranu i ne bavi se moralnim dilemama, samo onim kako to učiniti. Četvrto se Klitemnestrino dijete, treća kći, gotovo i ne spominje, iako je njezina pozicija posebna. Naime Hrisotemida, prema Sofoklu, ne želi pomoći Elektri, kao ni Izmena Antigoni u tragediji Antigona. Jedan je od problema i žanrovsko određenje teksta i predstave, iz koje nejasnoće proizlazi i glumački kod, svojevrsna ironizacija kao reakcija na tragične događaje, trivijalizacija klasičnoga predloška koja smijeh, odsmijavanje, dobiva samo iz prvoga, autorskoga reda, iako je tragedija, prema Aristotelu, „oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije. Oponašanje se vrši ljudskim djelanjem, a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja“.

  U relativno kratkoj predstavi vidljivi su prazni hodovi koji će se možda izgubiti u sljedećim varaždinskim i ostalim izvedbama, kao što se nadamo i da će se novo vodstvo jednog od najboljih hrvatskih kazališnih i glazbenih festivala, Dubrovačkih ljetnih igara, ubuduće odgovornije posvetiti programu i omogućiti publici da za ne baš male novce (uz neke popuste) gleda kvalitetne predstave Festivalskog dramskog ansambla i gostujuće predstave koje ne bi trebale biti samo eksperiment, predstave pozvane bez saznanja o njihovoj realnoj kvaliteti.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. rujna 2024.

Piše: