Dinamičnost ambijentalnoga teatra

70. Splitsko ljeto, 15. srpnja – 14. kolovoza 2024.: Priče s trajekta, autorski projekt Anice Tomić, Jelene Kovačević i Ivora Martinića, red. Anica Tomić

• 

  Zadnju dramsku premijeru 70. Splitskog ljeta – Priče s trajekta, uprizorenu u trajektnoj luci na trajektu Oliver, splitska je publika dočekala s velikim nestrpljenjem. Dramaturgija priča temeljenih na iskazu ljudi koji su se odazvali na poziv za sudjelovanje u projektu Priče s trajekta, i tekstualnih materijala Ivora Martinića i Jelene Kovačević, jedan je od najzahtjevnijih kazališnih projekata u tehničkom i organizacijskom smislu u zadnjih nekoliko desetljeća realiziranih na splitskom području, a zasigurno i šire.

  Priče s trajekta ponajviše su izraz suvremenoga ambijentalnog teatra s elementima dramske igre koja ciljano angažira i publiku kao podjednako bitne sudionike. Budući da se scena seli iz utrobe trajekta u salonski dio a potom na palubu, može se reći kako je autorski projekt troje kazalištaraca sinegdoha otpora prema frontalnoj organizaciji kazališnoga uprizorenja i tipično ostvarenje njegove najdinamičnije forme.

  

  Prvi dio Priča s trajekta svojevrsni je performans koji inaugurira, u tamnom i bljeskajućem ozračju, glavnoga performera – kapetanicu (sugestivno ju je i s dozom autoritarnosti iznijela Snježana Sinovčić Šiškov) s kojom započinje plovidba: ona stvarna, životna, izvučena iz ropotarnice 20. i mladog 21. st., ali i ona umjetnička, konceptualna, što je na leđima uigrano i spontano iznosi gotovo cijeli glumački ansambl HNK-a. Ono što se događa u salonu trajekta prikaz je životnih sekvenci koje su se događale na brodskim rutama Jadrolinije od njezina osnutka, a možda i koje desetljeće ranije, i koje nikada ne završavaju. U skladu, dakako, s najčešće prispodobljenom metaforom o životu kao nepredvidivoj morskoj pučini s koje vidici uma kruže samo oko jednoga bitnoga pojma: naime porta, iz kojeg svaka pustolovina kreće a u kojem se sve, naposljetku, stišava do smiraja. Otočki su vapori kao i organizam, a upravo je na toj složenosti i katkada ljudskom kaosu, iznikla ideja autorskog trojca da transponiraju autentične priče u glumačke izvedbe. A koliko misli svakomu čovjeku sviješću prolazi na dnevnoj bazi, toliko je i tema; podviga, zavrzlama i batuda i svakojaka događanja u samo jednom pravcu, do Brača ili Šolte, primjerice.

  Ambijentalni teatar kao koncept ima mnoge prednosti, ali sa sobom nosi i određene zamke, rizike pri režiranju te se i u Pričama s trajekta, kako to već biva kod kompleksnih projekata, dogodila diskrepancija. Publika od svake priče traži intimu, pa i intimusa kad je posrijedi istaknuta želja za prepoznavanjem ili poistovjećivanjem, no preveliki i razvučeni prostor salona isto je i onemogućio, stoga je i komornost izostala. Izvrsnim glumačkim izvedbama nemoguće ga je bilo kompenzirati. No, promicateljima ideje o ambijentalnom kazalištu kao kazalištu prostora i vremenskih sekvenci, ovakva zapažanja mogu ostati i postrance jer je brod sam po sebi sinergijski lik svih priča.

  

  Pod kapetaničinom palicom biva dopušteno ispripovjediti štošta: rađanja ljubavi i dolaske na svijet; zbivanja na brodu u jeku Drugoga svjetskog rata i otpore totalitarnoj vlasti (dojmljivu i bolnu štoriju o apsurdnom stradavanju hrvatskoga čovjeka pod opresivnom izvršnom vlašću komunističke Jugoslavije maestralno su utjelovili Donat Zeko i Stipe Jelaska). I dok je domaćem svitu dopušteno beštimat i karat se do iznemoglosti, furešti brzo završavaju svoj kurbin pir. Aktualizacija i osuvremenjenje priča biva oživljeno pojavama ministara i lokalnih načelnika (salve smijeha izazvala je Anastasija Jankovska u ulozi ekspeditivne tajnice), a svevremenski pečat prolaznosti svega ovozemaljskoga ekspresivno će iznijeti tri glumca pod lutkarskim maskama groteskno izrađenima u mega veličini. Velike glave humorno i ironijski podcrtavaju staračke boljetice i nemoći koje dolaze s godinama. Priča je bezbroj, a brod uvijek ostaje u svojoj stalnoj funkciji trudbenika koji sve to probavlja usmjerujući svoju kobilicu ka cilju. Njegov je hrbat pun friža i otisaka vremena koja iza sebe ostavljaju karakteristične zvuke i mirise, od kojih se mnogi iznova javljaju ali u novom ruhu. Posebno vezivo svim pričama daje kutak sa šankom na kojem se zrcalno polaže račun oko mnogih zbivanja, a onda je i simpatično izmoždeni konobar (ležerno ga, i stasom i glasom, donosi Mijo Jurišić) uzdignut do jednog od najvećih rastera cijele plovidbe – služenje mu je dvostruko: i dok istovremeno biva glavnim uhom broda, ne zaboravlja na svoju uslužnost ni pred publikom kao novim gostima koji sigurno dolaze i s novim pričama.

  

  I dok trajekt brodi i povremeno se gingolava, kapetanica još ne smjera pustiti kormilo pripovijedanja; stoga se publika u trećem bloku projekta seli na palubu gdje još ne prestaje živa pozornica, tek se preobličuje u sekvence kružoka u kojima glumci pričaju svoje odabrane, najživopisnije priče, koje nije grijeh prekinuti i pokojim upitom gledatelja ili putnika (tad je već teško reći u kojoj su ulozi). U jednom trenutku dokida se granica između teatra i života, a riječ je o najdramatičnijem prizoru kojem svjedoče samo oni koji su donijeli odluku uperiti svoj pogled prema dokovskim stijenama... Slika je to svega onoga što vrijeme čovjekova bivanja u različitim povijesnim kontekstima može izbaciti na obalu života. I dok violinski trio ispraća publiku Oliverovim Galebom, ova ista sigurno se može priupitati jesu li onda glumci i ovi s doka, koji ih prisno dočekuju osluškujući brodski himan Putuju brodi opetujući refren bliskim i prepoznatim čuvstvom.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 28. kolovoza 2024.

Piše: