Uspjela ironizacija današnjeg svijeta

Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini, 11. 7. - 31. 8. 2024., Glumačka družina Histrion: Carlo Goldoni, Kavana na Opatovini, red. Ivan-Goran Vitez

• 

  La bottega del caffè Carla Osvalda Goldonija, reformatora talijanske komedije dell'arte, autora još nekih antologijskih komedija iz 18. stoljeća, kao što su Ribarske svađe i/ili Gostioničarka Mirandolina, a koji je u mladim danima iz dominikanskoga učilišta u Riminiju pobjegao s glumačkom družinom, ali je poslije diplomirao na Sveučilištu u Padovi, u Hrvatskoj u 20. i 21. stoljeću dobiva prijevodne inačice Kafetarija u Dubrovniku (Radić-Čale, 1978., Brešan-Muhoberac, 2016., Tišljarić, 2024.), a u Zagrebu Kavana na Opatovini, što također upućuje na sličan repertoarni potez Histrionskoga ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara, kojima su premijere (bile) udaljene samo dva dana. Iako je jasno da su Goldonijeve ideje u doba prosvjetiteljstva ideje uspona buržoazije, naivnosti trgovca koji dopušta da ga zavara mogućnost lake zarade, beskrupuloznosti poduzetnika koji želi profit pod svaku cijenu, statusa povlaštenijih slojeva društva, položaja lihvarskoga tračera, pokazalo se da su one svevremenske i da dobro funkcioniraju u svim hrvatskim, ali i u mnogim svjetskim kazalištima i kazališnim festivalima.

  Osim tematske razine, autorova je ideja smještanja radnje u kafić na trgu kao središte mikrosvijeta i otkrivanje i razotkrivanje karaktera, virenje u živote, komentiranje sudbina, karakteristična za naše vrijeme i prostor, kao i mentalitet hrvatskoga Mediterana, ali sve više i sjevernijih dijelova Hrvatske. Treći je razlog popularnosti i pokušaja uronjenosti u srž različitih gradova jezik koji se u svim varijantama mijenja u odnosu na standardni, knjiški, transformira se, postaje mekši i dostupniji svima, svakodnevniji, i u dubrovačkim i u zagrebačkoj varijanti, što je Goldoni anticipirao pišući svoju poznatu komediju na svima u cijeloj Italiji razumljivome toskanskome idiomu, što je talijanska lingua franca, a ne na venecijanskome narječju, iako komediju smješta u Veneciju.

  Navest ćemo i najvažniji razlog, a to je zamamni okus i miris kave koju povezujemo s prijateljskim razgovorima, odmorom, opuštanjem, knjigom, zavođenjem, o čemu govori i Mira Muhoberac u svome tekstu o kavi. „Umiljavajući se dubrovačkim pomorcima na njihovim putovanjima, Kafa ih je zavela svojom zrnastom oblinom, tako da su je u Dubrovačku Republiku doveli čak iz Brazila i iz „Amerika”. Kad je postala dubrovačka nevjesta, kao na primjer specijalna havanska krasotica koju je doveo kapetan Antun Puljezi na brodu Li due Fratelli, Kafa je navukla crni vodenkasti kostim i stavila Mocca-parfem postavši glavna dama u dubrovačkim butigama. Zbog Nje one su promijenile ime postavši butige od kafe, kafane, kafetarije. Dubrovački su gospari najviše oblijetali oko Nje u dubrovačkoj javnoj kafani Prid Dvorom, konzumirajući s Njom alkoholna pića, rozulin, kolače. S Kafom su dubrovački vlastelini, pomorci, obrtnici i trgovci, a pogotovo stranci, dolazili u butige Vice Marinovića, Ante Olivierija, Nika Sarđele. Kafa je tako postala vrlo opasna dama: s njom su Dubrovčani igrali biljar, izvikivali tombulu, kartali tresetu, Ven’tun, Faraone, Gillet. Kafa postaše uzročnica raznog zla: na nju se trošilo puno, zbog nje su izbijale svađe, zbog nje se posvađao i Lapađanin Baldo Krile, cijenjeni graditelj brodova. Kako se, uza sve to, u kavanama politiziralo (u Olivieriovoj kafani na kantunu Lučarice i Gundulićeve poljane dubrovački mladići diskutiraju o politici s časnicima francuske ratne mornarice), Vlada Dubrovačke Republike zabrani kartanje po dubrovačkim kafanama.“

  

  I ovo, 39. Histrionsko ljeto nastavlja tradiciju dovođenja Zagrepčana i njihovih gostiju na kazališna događanja, odnosno jednu predstavu koja se cijelo ljeto gotovo svaku večer ponovno igra na Opatovini, u vremenu relativnoga odmora i premještanja glumaca na morske festivale, ovaj put uz miomirise kave (kad bi se gledateljima nudila kava, bio bi to potpuniji događaj i doživljaj), koju ustrajnost i kvalitetu prihvaćaju mnogi gledatelji koji godinama iščekuju nemorske predstave na Opatovini. Najvažniji histrion Zlatko Vitez u dogovoru sa suradnicima svake godine bira zanimljive naslove koji korespondiraju s vremenom i trenutkom, a utemeljeni su na kanonskim tekstovima svjetske i/ili hrvatske književnosti, tako da je i ovogodišnji izbor Goldonijeve svevremenske komedije, koja se prilagodila zagrebačkome miljeu i transformirala vremenski i prostorno, mijenjajući idiome i idiolekte, kao i neke odnose i karaktere, pogotovo nakon prošlogodišnje vrlo gledane Krčmarice purgerice, čini se, pravi izbor.

  

  Prema zamisli redatelja Ivana-Gorana Viteza i asistentice redatelja i adaptatorice teksta Petre Mrduljaš, glavni gradski tračer preoblikovao se u fotoreportera, novinara Romea kojega glumi Marko Hergešić, izvjestitelja portala Alfanews, koji uporno pokušava doći do ekskluzivne vijesti i koji, za razliku od izvornoga teksta, pokušava (neuspješno) kreirati svoje vijesti, doduše komično se postavljajući u različite groteskne situacije, parodirajući svekolika medijska izvješćivanja. Zlatko Ožbolt suvereno glumi Rudija, vlasnika kavane, ulogu pomalo netipičnu za svoj glumački kod, vrlo opušten (možda ponekad nedostaje doze dinamičnosti) i siguran da kava može riješiti sve nesuglasice. Denis Bosak kao konobar Štef, njegov antipod, aktivan, dominantan, one man zabavljač u kavani, željan glume i pozornosti i na sceni i u gledalištu, najviše se svidio publici.

  

  Glumice su atraktivne Klara Fiolić kao manekenka simbolična imena Marisol (sjeća li se više itko zašto?); iako u sličnome kodu kao i prošle godine, još uvijek dojmljiva i duhovita, s plastičnim vizirom na glavi, Marija Kolb kao pjevačica Samanta Lisac vrlo je dobra na glumljenoj tankoj granici između performativnih djelatnosti koje mnogi već izjednačuju, kazališta i estrade; Nancy Abdel Sakhi također atraktivno glumi putujuću trgovkinju Jasmile koja traži izgubljenoga muža, ulogu duhovito potenciranu bosanskim idiomom, bosanskim podrijetlom i egzotičnim kostimom koji kreira kostimograf Josip Đerek (uz ostale kostime koji u kroju, boji i materijalu dobro naglašavaju karaktere, a svevremenski su). Tomislav Dunđer dobro glumi njezina muža transformiranoga u zagrebačkoga estradnoga menadžera Tarika koji se od situacije do situacije mijenja i tjelesno i govorno, Jakov Zovko je glumački dobro pogođen kladioničar šjor Bepo, koji iz kladionice uvijek izlazi kao dobitnik, a Matej Đurđević je kvalitetan kao naoko arhetipski mali nogometaš Marko Angelek koji iščekuje tri najvažnije stvari u životu: transfer u veliki nogometni klub, ljubav i novac do kojega može doći samo u kladionici i iz pakla koje ga (možda) spašava dobročinitelj Rudi, prijatelj njegova oca.

  

  Redatelj Ivan-Goran Vitez uspio je uz pomoć scenografa Enesa Hodžića koji je vodio računa o svim detaljima scene i rekvizita (rasvjeta: Dražen Dundović) u zadanome histrionskome prostoru dočarati i ironizirati cijeli današnji svijet, svijet kojim vlada novac, prijetvornost, prijevara, nemoral i neukus, ali u kojemu (makar na Opatovini) ima nade i u kojemu ipak, uz obveznu kavu, pobjeđuju ljubav i dobrota.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. kolovoza 2024.

Piše: